Potreba za duhovnikom iz krivih pobuda

Vlč. Tušek upozorio je na skrivenu zamku u koju mnogi mladi mogu upasti, te poručio: “U potrazi za duhovnikom čini mi se važno prvo postaviti pitanje: ‘Zašto uopće tražim duhovnika?’ Može se lako upasti u opasnost da se u srcu pojedinca rodi potreba za duhovnikom iz krivih razloga bilo da je riječ o potrebi za druženjem s pojedinim svećenikom, ili pak navezanosti na svećenika kao takvog ili, što pomalo djeluje i grubo, iz potrebe oholosti koja onda nameće i stvara sliku kako je pojedinac ozbiljan vjernik jer ima ili traži duhovnika.”

Važno je znati da je svrha i cilj duhovnoga vodstva kontinuirana formacija koja kršćanina vodi i potiče na ostvarenje njegova poziva i poslanja, pomaže mu uskladiti vlastiti život sa milostima i darovima Duha Svetoga kako bi se postigao cilj rasta i jačanja u kreposnom životu i sjedinjenja s Božjom voljom koju potom u svome životu ostvarujem.

Na tom tragu, vlč. Kristijan istaknuo je: “Duhovno vodstvo nije tu prvotno za naše probleme i poteškoće (iako i njih svakako dijelimo s duhovnikom, a duhovnik se u tom procesu i bavi cijelom osobom). Duhovno vodstvo služi kako bih sazrijevao u vlastitoj duhovnosti, želio postići duhovnu savršenost ili ono što Thomas Merton naziva – kristolikost u duši.

Duhovnik – glas Duha Svetoga

Mladi ne traže površnost već zaista žele svoj život vjere živjeti temeljito i autentično – žele dopustiti Gospodinu da ih odgaja. Sigurno da u tom procesu postoji poteškoća pronalaska duhovnika jer duhovnik ne može biti bilo tko i bilo kome. “Iskreno, uvijek sam mlade, ali i ostale koji traže duhovnika, usmjeravao na redovničke, po mogućnosti kontemplativne duhovnosti. Naime, duhovno vodstvo i jest specifično za monaški način života i smatram da su upravo redovnici koji gaje kontemplativnu molitvu vrsni duhovnici iako zasigurno i među ostalim svećenicima i redovnicima ima kvalitetnih osoba koje mogu i žele preuzeti obvezu duhovnoga vodstva. U svakom slučaju treba tražiti, pitati i opet ponavljam, znati što se i zašto traži”, poručio je vlč. Tušek.

Važno je znati da je svrha i cilj duhovnoga vodstva kontinuirana formacija koja kršćanina vodi i potiče na ostvarenje njegova poziva i poslanja, pomaže mu uskladiti vlastiti život sa milostima i darovima Duha Svetoga kako bi se postigao cilj rasta i jačanja u kreposnom životu i sjedinjenja s Božjom voljom koju potom u svome životu ostvarujem.

Naš sugovornik govorio je i o svom iskustvu rada s duhovnikom, te poručio: “Osobno, za mene je duhovno vodstvo bilo lijepo otkriće. Ulaskom u Međubiskupijsko sjemenište upoznao sam ulogu duhovnika u procesu svećeničke formacije. U početku, duhovnik je bio shvaćen poglavito kao ispovjednik, no s vremenom se pokazao važnim pratiteljem na putu rasta i sazrijevanja. Upravo je duhovnik bio onaj koji mi je pomogao sve više otkrivati darove koje Gospodin daje te mi ukazivao na načine i putove u kojima se ti darovi mogu i moraju umnažati za dobro drugih.”

Duhovno vodstvo dakle nije tu prvotno za naše probleme i poteškoće (iako i njih svakako dijelimo s duhovnikom, a duhovnik se u tom procesu i bavi cijelom osobom). Duhovno vodstvo služi kako bih sazrijevao u vlastitoj duhovnosti, želio postići duhovnu savršenost ili ono što Thomas Merton naziva – kristolikost u duši.

“Duhovnik je bio osoba ( a i danas je tako) koji mi je bez zadrške ukazao na moje mane i slabosti koje je potrebno mijenjati i na kojima treba svakako raditi kako se srce ne bi priviknulo na osrednjost. I danas kao svećenik rado i često kontaktiram duhovnika, pitam, tražim savjet, dijelim poteškoće i strahove jer prepoznajem u duhovnome vodstvu prostor u kojem Bog preko druge osobe vodi i ispravlja moj život i čuva me od, ponekad opasnih, subjektivnih prosudbi, doživljaja i odluka. Za mene je duhovnik zaista glas Duha Svetoga koji mi pomaže ostati na putu Božje volje”, nastavio je vlč. Tušek.

Foto: HKM/ vlč. Kristijan Tušek

Svaka osoba koja želi rasti i napredovati u nutarnjem životu može tražiti i duhovnika ipak važno je, kako je i već na početku rečeno, znati ispuniti neke preduvjete, odnosno suzbiti  kriva očekivanja. Stoga je vlč. Tušek objasnio: “Duhovnik nije i ne bi trebalo očekivati da bude prijatelj koji na sve klima glavom i sve potvrđuje. Prostor duhovnoga vodstva nije prostor kukanja u kojem sam našao žrtvu nasuprot sebe koja će satima slušati moje jadikovke. To je prostor u kojem sam spreman i voljan u potpunosti pokazati i izreći svoje pravo ‘ja’. Potrebno je dakle zauzeti stav iskrenosti i poniznosti u spremnosti da se ruši zid lažne pravednosti i uvjerenosti kako u nama nema problema i poteškoća nego su drugi uvijek razlog našega križa. U duhovnome vodstvu zato je jako opasno dramatizirati biti stalno zatvoren u krug nekih fiktivnih problema. Ovo onda znači da treba biti spreman i na ponekad bolnu istinu koju duhovnik izgovara. Pojedini vjernici nisu zadovoljni svojim duhovnikom jer je ‘bio strog, jer nije stao na moju stranu’.”

Prostor duhovnoga vodstva nije prostor kukanja u kojem sam našao žrtvu nasuprot sebe koja će satima slušati moje jadikovke. To je prostor u kojem sam spreman i voljan u potpunosti pokazati i izreći svoje pravo ‘ja’.

Duhovnik ne smije zauzimati strane već razborito prosuđivati i blago i strpljivo opominjati i ispravljati a kada je to potrebno čak i zadati neku žrtvu.  Važan je stoga preduvjet duhovnoga vodstva iskreni međuljudski odnos bez pretvaranja, zatim spremnost iznošenja najdubljih i često puta skrivenih čežnja i želja, te ostavljanje vlastitih očekivanja i predrasuda prema samoj ulozi duhovnika.

Duhovnik nije čudotvorac

Kako bi duhovno vodstvo donijelo ploda osoba nužno mora ostaviti po strani stav pasivnosti. “Duhovnik naime nije čudotvorac koji će samo slušanjem ili savjetovanjem učini nešto u nutrini pojedinca. Ukoliko krećem u potragu za duhovnikom ili želim duhovno vodstvo tada moram biti svjestan da to od mene iziskuje itekakvu spremnost da radim, da se trudim, da dajem od sebe zaista puno bez očekivanja da će duhovnik pročitati moje misli i dati mi duhovni lijek. Za ovo je pak potreban kontinuitet jer duhovno vodstvo ne bi smjelo ovisiti o našem raspoloženju ili potrebi – duhovno vodstvo je plodonosno kada je kontinuirano te kada su susreti s duhovnikom redoviti.”

U duhovnome vodstvu zato je jako opasno dramatizirati biti stalno zatvoren u krug nekih fiktivnih problema. Ovo onda znači da treba biti spreman i na ponekad bolnu istinu koju duhovnik izgovara. Pojedini vjernici nisu zadovoljni svojim duhovnikom jer je ‘bio strog, jer nije stao na moju stranu’.

Ističući ovu problematiku, naš sugovornik dotaknuo se i zapreka u duhovnom vodstvu: “Već spomenuti problem krivih slika koje pojedinac stvori u sebi itekako duhovno vodstvo čine besmislenim. Ukoliko je pojedinac uvjeren da je savršen, tada duhovno vodstvo ne služi ničemu jer u pitanju je oholo srce koje se ne želi mijenjati – pošto ionako nema što mijenjati. U tom slučaju duhovnik postaje svojevrsni trofej, pokazatelj ozbiljnosti moje duhovnosti, svojevrsni trener kojega imam kako bih pokazao – više drugima nego sebi – koliko ozbiljno shvaćam duhovni život”. 

Duhovnik naime nije čudotvorac koji će samo slušanjem ili savjetovanjem učini nešto u nutrini pojedinca. Ukoliko krećem u potragu za duhovnikom ili želim duhovno vodstvo tada moram biti svjestan da to od mene iziskuje itekakvu spremnost da radim, da se trudim, da dajem od sebe zaista puno bez očekivanja da će duhovnik pročitati moje misli i dati mi duhovni lijek.

“S druge strane tu je već spomenuti problem kukanja, jadikovanja. Osoba koja treba duhovnika samo kako bi jadikovala zapravo duhovnika ne treba jer to nije bit duhovnoga vodstva niti susreta s duhovnikom. Cilj bi duhovnoga vodstva bio da se iznađe izlaz iz kukanja, da se utvrdi problem radi kojega sam zauzeo stav jadikovanja te da učinim konkretne korake kako bih osnažen mogao iz toga stanja izaći. Potrebno je dakle biti spreman preuzeti odgovornost i posljedice za vlastite želje, djela i stavove.” 

U nekim situacijama, potrebno se konzultirati i s drugim osobama. Zbog toga vlč. Tušek poručuje: “U pojedinim slučajevima potrebniji će možda biti psiholog ili psihoterapeut nego li duhovnik. Potrebno je zato naučiti razlučivati te zbog dobra osobe ne se bojati jasno ukazati na problem koji se ne tiče samo duhovnog života već i psiho-fizičkog zdravlja pojedinca kako se osobi u dobroj namjeri ne bi nanijelo još veće zlo i napravila šteta.”

Cilj bi duhovnoga vodstva bio da se iznađe izlaz iz kukanja, da se utvrdi problem radi kojega sam zauzeo stav jadikovanja te da učinim konkretne korake kako bih osnažen mogao iz toga stanja izaći. Potrebno je dakle biti spreman preuzeti odgovornost i posljedice za vlastite želje, djela i stavove.

Zaključujući govor o tome zašto je važno imati duhovnika, vlč. Kristijan poručio je: “Ukoliko želim zaista rasti u kreposnom životu, ukoliko želim u sebi raspoznavati Božje darove, rasti u zahvalnosti i predanju Gospodinu, ali i ljudima s kojim živim i s kojima sam okružen tada duhovno vodstvo ima smisla. Važno je tražiti i pitati ali se čuvati pristranosti prema pojedinim svećenicima; dobra je odlika duhovnika da je čovjek molitve i nutarnje vlastite posloženosti, čovjek askeze i kontemplacije. Potrebno je dakle biti ustrajan u potrazi za duhovnikom, ne se obeshrabriti ukoliko pojedini svećenik ne prihvati duhovno nas pratiti i svakako ono najvažnije – moliti Gospodina da nas usmjeri u toj potrazi i dovede nas do osobe s kojom ćemo zaista sve više svoje srce mijenjati u svjetlu Božje riječi.”