Socijalna enciklika Pacem in terris – mir na zemlji pape Ivana XXIII., koja je objavljena prije 60. godina a čija je poruka živa i aktualna i danas kao što je i bila u vrijeme kada je predstavljena javnosti, uz središnju temu mira, koja se provlači cijelim sadržajem enciklike, dotiče i razne druge teme kao što su: dostojanstvo čovjeka, njegova prava i dužnosti, uloga i zadaća javne vlasti, odnosi među državama, odnos prema općem dobru, razvoj i solidarnost, uloga građana u javnom životu, odnos između pojedinaca, obitelji i država te cjelokupne ljudske zajednice. Svaka od navedenih tema toliko je kompleksna i sveobuhvatna. Stoga se bez ikakve dvojbe može reći da svaka od njih pojedinačno zavrjeđuje zaseban dokument. Sama je enciklika Pacem in terris poznata još i kao mirovna enciklika, ali se jednako tako može i ustvrditi da je ona enciklika o ljudskim pravima i čovjekovom dostojanstvu. Od njezinog objavljivanja 1963. godine unutar Katoličke Crkve započinje novo razdoblje sustavnog naučavanja crkvenog učiteljstva o ljudskim pravima i dužnostima u kojem upravo Katolička Crkva, bez kalkulacija, zauzima čelno mjesto u njihovom promicanju, obrani i zaštiti. 

Papa Ivan XXIII. već u prvim brojevima enciklike ističe pravo nad svim pravima. Riječ je o pravu na opstanak i dostojan život, koje svoj izvor i utemeljenje ima u čovjekovu dostojanstvu. Dostojanstvo svakog pojedinog čovjeka Božji je dar koji proizlazi iz stvaranja čovjeka. Papa u trećem broju svoje enciklike kaže: „‘na svoju sliku i priliku’ (3), [Bog je čovjeka] obdario razumom i slobodom i postavio ga gospodarom svemira…“. Nakon temeljnog prava na život Ivan XXIII. govori o pravima s obzirom na kulturne i moralne vrednote kao što su pravo na dobar glas, na mišljenje, na istinu, na obrazovanje i pristup znanosti i znanstvenim dostignućima. Važno je bilo Papi istaknuti i pravo na štovanje Boga prema zahtjevima ispravne savjesti, pravo na slobodan izbor načina života, zvanja, na pravo roditelja da u slobodi odgajaju svoju djecu. Obitelj, sastavljena od muža, žene i djece, koja je danas sa svih strana izložena otvorenim napadima svakojakih predznaka, za Papu je ona „koja se zasniva na ženidbi slobodno, sklopljenoj, jednoj i nerazrješivoj“ te na nju treba gledati kao na „prvu i naravnu klicu ljudskog društva“ (br. 16). Niz je brojeva enciklike papa Ivan XXIII. posvetio gospodarskim pravima, od čega osobito skreće pozornost na radnička prava. U kontekstu današnje situacije i svakodnevnih pregovora za povećanjem plaća i boljih uvjeta brojnih zaposlenih, Papine riječi koje je tada istaknuo, kao da vrijede za sadašnji trenutak. On govori: „Stoga nećemo prešutjeti da radniku pripada plaća odmjerena prema zahtjevima pravednosti koja (…) radniku i njegovoj obitelji mora omogućiti način života pristao čovjekovu dostojanstvu.« (br. 20). Uz pravo na zbor i udruživanje s ciljem zaštite dostojanstva i slobode svakog čovjeka, Ivan XXIII. govori o pravu svakog pojedinca na seljenje. Svijet je danas, moglo bi se reći, jedna trajna i neprekinuta migracija. Razlozi su različiti; od strogo egzistencijalno – ekonomskih, preko političkih i građanskih do onih koji su potaknuti promjenama klime a time neposredno i dotadašnjih životnih uvjeta. No, i sada vrijede riječi upućene prije šest desetljeća o pravu na promjenu boravišta unutar iste države ili u druge države uz napomenu da je onaj koji iz nekog razloga u nekom trenutku postane migrant, time ne postaje manje čovjek te mu kao takvom trebaju biti osigurana prava i slobode. 

Znakovito je da je papa Ivan XXIII. u istoj rečenici naveo pravo na sudjelovanje u javnom, političkom životu i dostojanstvo čovjeka. Danas je takav govor i u kršćanskim krugovima postao vrlo rijedak. Možda bi ga se moglo nanovo promišljati ako bi se podsjetilo da je cilj politike i političkog djelovanja zapravo najviša forma ljubavi i milosrđa, jer za cilj ima opće dobro svakog pojedinog čovjeka. Vidljive podjele među članovima društva, povećanje društvenih nejednakosti i odbijanje korištenja sredstava kojima će se osigurati cjeloviti ljudski razvoj ugrožavaju težnju općem dobru. Međutim, strpljivi rad koji se temelji na snazi istine može kod ljudi ponovno probuditi sposobnost za suosjećanje, za druge, za kreativnu solidarnost. Kada prava i dužnosti oblikuju građansko uređenje, oni omogućuju članovima takve zajednice osvješćivanje njihove aktivne uloge unutar te zajednice. 

Zanimljivost ovoga dokumenta leži u činjenici da se prvi puta uz govor o ljudskim pravima spominje i govor o dužnostima. Naime, prava i dužnosti koja čovjek ima, a povezani su u istoj osobi, izviru iz ljudske naravi. Stoga, kaže papa Ivan XXIII., „ ne mogu se ni na koji način otuđiti“ (br. 9). Tko ima prava, ima u sebi jednako i dužnost, snagom svoga dostojanstva, tražiti vlastita prava a dužnost drugih je ta prava priznati i poštovati. Za to je nužno odgajati za i poticati na kulturu susreta kao susreta braće i sestara. Crkva svakodnevno sudjeluje u traženju najboljih putova za postignuće iskrenog okruženja u kojem bi se taj susret mogao ostvarivati. Ona nastavlja služiti općem dobru i jačati nadu mira prenošenjem kršćanskih vrijednosti, odgojem i moralnim učenjem nastojeći svaki susret usmjeriti prema istinskom ostvarenju dostojanstva ljudske osobe te promicanja i zaštite čovjekovih prava i sloboda.

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.