Ispisane su veoma snažne riječi u današnjem čitanju i evanđelju. Možemo se čak i malo uplašiti. Čitamo „jao vama“ više puta. Svatko od nas se može smatrati upozorenim, ali nekako često pomislimo da se to ne odnosi na mene, nego na njega ili nju. Tako nam je lakše. Boraveći u lijepoj našoj domovini kratko vrijeme ove godine nakon dvije godine izbivanja, nekako sam imala dojam da su gotovo svi postali pravednici i pismoznanci. Kamo god sam došla, svi su imali svoje razloge da bi koga prokazali, ukazali da tko ne radi što bi trebao raditi ili radi što ne bi trebao raditi. Neki kažu da neki mole kako ne treba ili gdje ne treba, dok drugi govore da oni prvi uopće ne mole i tako ukrug. Pa onda rasprave čije su molitve djelotvornije, plodonosnije i slično. I razdvajamo se. Postajemo razjedinjeni u sebi, u našim zajednicama, obiteljima, a opet svi znademo da to ne može dolaziti od dragog Boga. Svi prokazuju sve, svi su u pravu i svi su postali stručnjaci za sve. U sportu, navijanju, posvajanju djece, odgoju, školstvu, zdravstvu, ma nema područja o kojem mi ne znamo sve. Ni jednoga vrhovnog autoriteta više nema. Jer svi smo postali sami sebi neki autoriteti. Kako u društvu, tako i u Crkvi. I prstom tako lako upiremo kao i prije 2000 godina. Uplašilo me to, moram priznati. Svi sve znaju, ali nitko ništa ne zna i svi samo nagađamo. 

O dragi Bože, sačuvaj me duha sveznanja, ne dopusti da budem prepreka ikomu da dođe do tebe. Do tvojeg kraljevstva. Pomozi mi da budem oruđe u tvojim rukama, da mogu raditi na ujedinjenju, a ne na razdvajanju. Hoću graditi s tobom, a ne prokazivati i rušiti druge. Daj mi snage da ne prokazujem druge, nego da ih zagrlim tvojom ljubavlju i pokažem im tvoje iskreno i beskrajno milosrđe, a ne osudu. Ti si umro za sve nas, i vjernike i nevjernike, i katolike i moje drage pogane, jer ti si Bog svih nas.