U uvodom govoru fra Rikard je istaknuo svoju radost zbog euharistijskog slavlja u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. “U crkvi Svete Trojice sam ovdje u Karlovcu dave 1963. godine započeo sam svoje prve svećeničke korake, a večeras dolazim kao dijamantni misnik da u crkvi svetog Josipa zahvalim Bogu na daru svećeništva i redovništva”, poručio je.

Primjer mons. Radanovića

Govoreći o odlikama svetog Josipa, fra Rikard je u svojoj homiliji kazao kako sveti Josip i danas ima veliki zadak u Crkvi. “On u sveukupnoj obitelji vjernika nastavlja svoju službu zaštitnika što je započeo u nazaretskoj obitelji. Zato ga Crkva štuje i zaziva kao zaštitnika, a vjernici ga nasljeduju u njegovom krepostima”, poručio je. 

U homiliji je podsjetio na život i djelo mons. Marijana Radanovića koji je usprkos mnogih teškoća i zapreka uspio uz Božju pomoć i zagovorom svetog Josipa podići Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu. “Ovdje hrle hodočasnici iz svih krajeva”, poručio je. 

Pri kraju euharistijskog slavlja fra Rikard je pojasnio kako je u Karlovac došao kao mladi đakon 1962. godine, te nastavio djelovati kao mladomisnik od 1963. godine narednih 8 godina. “Mons. Marijan Radanović je na mene djelovao vrlo pozitivno. “Često sam ga viđao u bolnici. Teško je bilo u ono vrijeme ući u bilo koju društvenu instituciju. On je svojim ugodnim glasom, blagim pogledom razoružao ravnatelja bolnice koji mu je dopustio da smije ući i podijeliti sakramente bolesnicima. Pored toga poznato je da je upravo na ovom području koje je bilo močvarno tlo uspio ishoditi dozvolu i izgrditi velebnu crkvu.”

“Kao mladi svećenik surađivao sam s njim i oko uređenja Župnog lista, u kojem sam vodio dječju stranicu. Bio je toliko drag, ljubazan, nikada nije pokazao da je ljut, srdit, da bi koga ukorio. Uvijek blagost, dobrota, ljubav. To me je toliko osvajalo kao svećenika da sam rado dolazio k njemu, s njime se družio. On je rado dolazio i k nama franjevcima. Također bih želio reći da je on bio čovjek Božji. Iz njega je izlazila ljubav, dobrota, plemenitost.”

Često sam ga viđao u bolnici. Teško je bilo u ono vrijeme ući u bilo koju društvenu instituciju. On je svojim ugodnim glasom, blagim pogledom razoružao ravnatelja bolnice koji mu je dopustio da smije ući i podijeliti sakramente bolesnicima.

Govoreći o mons. Radanoviću, podijelio je i jednu dogodovštinu. “Sjećam se posebno jednog njegovog posjeta našem franjevačkom samostanu Svete Trojice. Pristupio mi je i želio me nešto pitati: Pozvan sam za kandidata za biskupa. ‘Što vi mislite da li bi ja udovoljio tim potrebama kao biskup?’ Pa što vi mene to pitate, ogovorio sam mu, ja sam tek mlad svećenik, na što mi je odgovorio: Recite, želim vaše mišljenje. Tada sam mu kazao kako je predivan čovjek i župnik ovdje na Dubovcu, ljudi vas vole, sve je više ljudi na misnim slavljima, bilo bi šteta da to sve ostavite, tko zna kako će kasnije biti.”

Iz njega je izlazila ljubav, dobrota, plemenitost.

“Biskup mora biti oštar i često treba promicati pravdu kada to zahtjeva i mnoge napore”, nastavio je. “Smatram da ste potrebniji ovdje u Karlovcu, kazao sam mu, na što mi se zahvalio. “Uvjeren sam da nije odustao radi mene nego drugih okolnosti, ali eto meni je bilo pomalo neugodno, a on je bio pun dobrote i ljubavi. “