Poznajete li tu ženu?

Rodila se u siromašnoj obitelji, bila je jako lijepa i vrijedna. Mišićava tijela, ali ne od fitnesa ili teretane već od puno kilometara po blatu i rada u polju odmalena. Željela je biti profesorica. Rekla mi je da je uvijek sanjala da preuzima katedru germanistike. Najbolja u školi, poslušna u kući, odgajala tuđu djecu. Poznajete li ju?

Rano je otišla iz provincije u veliki grad studirati, ali i raditi jer je nije imao tko školovati. Zaljubila se u Zagrepčana i rano udala i rodila djecu. Nije preuzela katedru, ali jest teške poslove čak i s velikim trbuhom. Odrekla se snova, malo smijala, brinula previše, hvale nikad skoro dobila. Poznajete li tu ženu?

Nije više bila tako lijepa, nije imala vremena za sebe. Lagala se često da je dobro, da joj ne treba ništa, nikad gladna. Najmanje je voljela najfinije stvari. Nije dobivala skupe poklone, kao ni pažnju, niti zahvalu. Poznajete li tu ženu?

Odrekla se sebe i često gledala u prazno. Od nje se očekivalo uvijek sve, a dobivala nije ništa. Primala je prigovore redovito, a odgovarala spuštanjem glave kao psić kada je kriv. Poznajete li tu ženu?

Pitam se danas kada ide u posljednju dionicu igre zvane život, što je od života kušala osim trpljenja i žrtve? Poznajete li ju?

Kada bih ju pitao kako je, nije se žalila. Treba li joj što, u pravilu odgovor je bio – ništa. Samo je par puta rekla, sjećam se svake riječi, “sine, samo neka mi je tebe, ako mi ti odeš neću to preživjeti”, jer odmalena sam imao slabo srce, i ludu mladost. Pomislio sam tada… mama, i ja isto. I ja isto. Mama.

Znam da poznajete tu ženu. Slične sudbine. Druga imena, ali vjerujem da ju zovete mama. Žene koje su ostale na nogama makar iznutra srušene. Ostale su zbog nas. Zato je još svijeta. Radi svetih mama.Hvala ti mama. I oprosti što nisam bio bolji i zahvalniji. Što nisam na tebe. A htio bih biti. Barem malo. Mama.