Prispodoba o poslušnom i neposlušnom sinu mnoge će roditelje podsjetiti na bezbrojne situacije kad su od svoje djece čuli: „Da, hoću!“ koje se ipak u djelu pretvorilo u neću, kao i na one situacije kad su od svoje djece čuli: „Neću!“ no koje je ipak postalo hoću. Želeći se obračunati s „glavarima svećeničkim i starješinama narodnim“ koji mu osporavaju vlast govoriti u Božje ime, Isus koristi sliku o dvama različitim sinovima. Otac iz ove prispodobe sam je Bog, slično kao i u prispodobi o izgubljenom i kod kuće ostalom sinu. Sinovi su narod Izrael i pogani. A narod Izrael ovdje je zastupljen po svojim prvacima, i svećeničkim i narodnim.

Želeći se obračunati s „glavarima svećeničkim i starješinama narodnim“ koji mu osporavaju vlast govoriti u Božje ime, Isus koristi sliku o dvama različitim sinovima.

Prorok Hošea o izabranom narodu Izraelu govori kao o sinu koga je Jahve iz Egipta dozvao na život u slobodi. A psalmist, govoreći o narodu kao Božjem vinogradu, vapi: „Zakrili što zasadi desnica tvoja, sina kog za se odgoji.“ Bog tješi narod svoj u njegovoj nevolji kao što majka tješi sina. No, Izrael je od tog sinovskog odnosa prema Bogu napravio povlasticu u odnosu na druge narode. 

Nasuprot tom prevrtljivom sinu, koji je iznevjerio svoj početni spremni pristanak, stoji sin koji je, doduše, odlučno odgovorio „neću“, ali se predomislio i promijenio svoju odluku. Taj sin u ovoj prispodobi utjelovljuje poganske narode koji su, za Židove, živjeli daleko od Boga. Ali Bog je davno odlučio i njih izvesti na svjetlo. Postoje brojna mjesta u Starom zavjetu koja jasno govore da je uloga Izraela u Božjim očima trebala biti ona posrednika spasenja za sve narode. Suprotno tome, Izrael je od svoga izabranja sebično učinio vlastitu povlasticu, smatrajući ga sigurnim spasenjem.

Isus će to pitanje još oštrije postaviti u prispodobi o vinogradarima ubojicama. Uvijek je riječ o vinogradu koji slikovito predstavlja njegovu dragu svojinu, njegov izabrani narod, pozvan da donese svoj urod. U slugama koje gospodar vinograda šalje kako bi mu donijeli urod, a koje vinogradari nemilosrdno ubijaju, Isus gleda starozavjetne proroke koji su uzalud narod pozivali na obraćenje.

Postoje brojna mjesta u Starom zavjetu koja jasno govore da je uloga Izraela u Božjim očima trebala biti ona posrednika spasenja za sve narode. Suprotno tome, Izrael je od svoga izabranja sebično učinio vlastitu povlasticu, smatrajući ga sigurnim spasenjem.

Cijela Isusova prispodoba zapravo se sastoji od dva pitanja, na koja bi glavari svećenički i starješine narodne trebali sami odgovoriti. U drugom dijelu Evanđelja Isus više ne govori slikovito u prispodobi, već postaje konkretniji i za njihove uši puno izazovniji: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete“ (21,31sl). Ovo je doista nemilosrdan obračun s onima koji će na kraju nemilosrdno obračunati sa Isusom.

Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.

Bilo bi neoprezno preko ovih Isusovih riječi prijeći olako, kao preko svjedočanstva prošlosti. One vrijede i za današnju Crkvu. Ako se Izrael spotaknuo o svoje uvjerenje da su pred Bogom sigurni, to se može dogoditi i Crkvi danas. Jer vjera o kojoj Evanđelje govori ne znači nikakvo stečeno pravo niti sigurnost već ostvarenog spasenja. Vjerovati u Isusa Krista znači njega tražiti cijeloga života i u isto vrijeme biti svjestan svojih slabosti i nedosljednosti. A iz toga proizlazi trajna potreba obraćenja, što su carinici i bludnice shvatili. Time su pretekli umišljene Izraelove prvake. Takva vjera rađa uvijek novim djelovanjem, umjesto lažnom samodopadnošću. A djelovanje koje dolazi iz vjere uvijek je obilježeno pouzdanjem i radošću. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed mons. Ivana Andrića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.