"Životne okolnosti stavljaju pred nas različite izazove, a jedan od tih izazova su ljudi", poručuje rektor bazilike svetog Antuna Padovanskog u Zagrebu fra Ivan M. Lotar.
Životne okolnosti stavljaju pred nas različite izazove, a jedan od tih izazova su ljudi. Ljudi različiti; ljudi dobri, ljudi zli, ljudi suosjećajni, ljudi sebični…ljudi. Izazov čovječnosti mora nadvladati nad izazovom čovještva. Čovještvo obilježeno svime što čovjek jest; pa i slabo i grešno. Kada za nekoga kažemo: „E, on ti je ljudina, on ti je čovjek.“ – znamo što se pod time misli. To je pošten, pravedan, mio čovjek – njega svatko voli imati uza se. No voli li svatko pošteno, dobro i pravedno? Ili si samo dobro lažemo? Kada nas svećenike pitaju koji bi bio najgori grijeh kojega čovjek može napraviti, svaki bi od nas trebao odgovoriti u isti glas s ostalima: mržnja.
Tako smo mi izmislili društveno prihvatljivije inačice mržnje: „Ne mogu ga smisliti.“ „Ne mogu ga očima vidjeti.“
Mržnja, osim što i fonološki grubo zvuči i semiotički nije baš simpatična riječ, opisuje dno dna ljudske civilizacije, najveću udaljenost od Boga jer podrazumijeva neprijateljstvo prema Bogu najsvetijem biću: čovjeku. Tako smo mi izmislili društveno prihvatljivije inačice mržnje: „Ne mogu ga smisliti.“ „Ne mogu ga očima vidjeti.“ Tu su i geste: prijeđemo na drugu stranu ulice, svjesno i namjerno ne odgovaramo na poruke, loše govorimo o drugima njima iza leđa i drugo.
To što mi izravno ne tvrdimo da nekoga mrzimo, ne znači da ga ne mrzimo. Pred Bogom (pa niti u ispovjedaonici) nas neće opravdati jezične peripetije i pretresanje iz šupljega u prazno.
Kada nas netko povrijedi, ponekad treba proći dosta vremena dok mu do kraja i svim srcem ne oprostimo, ali oprostiti moramo. Ne samo zato što nam to Isus zapovijeda, pa čak niti ne samo zbog toga što Bog nama oprašta, nego zato što ćemo jedino tako biti istinski mirni. Ali kako ćemo nešto oprostiti, ako smo sami sebe uvjerili da ne mrzimo ili da smo sve oprostili?
Nikako. Kako će se alkoholičar ikada izliječiti, ako samome sebi nije iskreno priznao da je ovisnik? Neće. Nikada. Zato si moramo postaviti neugodna i zahtjevna pitanja. Gospodin nema razumijevanja za šutanje problema pod krevet ili slaganje istih u ormar. Koliko se često susrećemo s uznemirujućim natpisima u novinama, na portalima i vijestima? Gotovo stalno. To je, u našoj glavi, uvijek tamo negdje daleko od nas, sve dok ne uvidimo da – nije. Niti jedan ozbiljan zločin protiv ljubavi i života nije počeo nožem ili pištoljem, a svaki završi slično. I onda se svi u našem, često licemjernom društvu – snebivamo: „Pa otkud on? Pa uvijek je bio tako fin…?“ Pa, pa… A iznutra? Trulež.
Dopustimo Gospodinu da nas ozdravi, osnaži i obnovi.
Sve to započinje neopraštanjem, nastavlja se zanemarivanjem problema, redovito kulminira na „nekoj sitnici“, a onda iz „dobrog pojedinca“ iskoči zvijer, ranjena zvijer koja više ne gleda gdje udara. Samo zato što se na vrijeme nije sanirala rana, nije se oprostilo, nije se ozdravilo. Zauvijek zatvorimo vrata mržnji, neopraštanju i svakom izostanku ljubavi! Dopustimo Gospodinu da nas ozdravi, osnaži i obnovi. Tada ćemo, zahvaljujući njemu, imati ljubavi napretek, a posebno za one koji ju, prema ljudskim i ovozemaljskim kriterijima, nisu zaslužili.
Nemojmo zaboraviti da je Isusova krv prolivena za SVE ljude. Sviđalo se to nama ili ne.