U homiliji preč. Barić povezao je blagdan Marijina rođenja s činom predanja Gospodinu po svetim zavjetima. Istaknuo je kako se „u današnjem blagdanu Male Gospe spominjemo dana kad su se sveti roditelji Joakim i Ana o rođenju svoje kćeri Marije, zasigurno, sa strepnjom pitali: Što li će biti od toga djeteta? No, strepnja, briga, bile su popraćene kršćanskom nadom i vjerom kako je Marijino rođenje blagoslov ne samo za njih, već i za sve ljude, za svakoga od nas danas. Stoga, u današnjem blagdanu čitamo koliku je važnost Bog podario roditeljima u životu svakoga djeteta i obitelji, kako je darom majčinstva i očinstva sve ljude, svakog muškarca, i svaku ženu, učinio svojim suradnicima u djelu rađanja, kao i u djelu cjelovitog odgoja čovjeka stvorenog na sliku Božju. 

Roditelji Joakim i Ana kreću zajedno s Marijom na put zajedničkoga života, na put koji nije poznat. Štoviše, neizvjestan je. No, oslanjajući se na svoje ljudske i roditeljske mogućnosti i, dakako, pouzdajući se u Božju pomoć, vjeruju da će se moći nositi sa svime što će ljudski život staviti pred njih. 

To je ono što je i Marija kao baštinu svojih roditelja ponijela u svoj život, to je ono što ga je snažno obilježilo. Sa svakodnevnim pouzdanjem u Božju pomoć Ona vjeruje da će se moći nositi sa svime što će ljudski život staviti pred Nju. S Božjom pomoći odlučno odgovara: Evo me! 

Drage časne sestre! I vi ste u određenom trenutku svojega života odgovorile: Evo me…, napose u trenutku kada ste odlučile izbliza nasljedovati Gospodina u redovničkom životu. Taj odgovor: Evo me! izgovarate i u obredu redovničkog zavjetovanja i u prigodi obnove zavjeta. Vjerujem da se svaka od vas prisjeća osjećaja koji ju je prožimao u trenutku davanja tog odgovora. No, što to znači odgovoriti: Evo me!? Znači li to biti potpunoma spreman? Znači li to ne bojati se? Znači li to biti pošteđen briga, tjeskoba, poteškoća, dvojbi? 

Blažena Djevica Marija u trenutku navještenja nije dala brz odgovor, već se pitala: A kako će to biti…? Odgovorila je: Evo me! ali tek nakon promišljanja, i na temelju vjere koju je gajila u svome srcu. I baš zato, Marija je primjer svima nama kako odgovoriti Bogu: na temelju vjere, vjere koja se ne temelji na vlastitim snagama i mjerilima nego na povjerenju u Boga koji obećava.“

Nakon homilije pristupilo se samome obredu zavjetovanja u kojem je s. M. Mihaela nakon izricanja pripravnosti za posvetu Bogu te življenja prema Pravilu i Ustanovama Družbe Kćeri Milosrđa TSR vs. Franje u ruke vrhovne predstojnice M. Fides Babić položila svoje privremene zavjete na godinu dana.

S. M. Mihaela Andrijević, rođena je kao drugo dijete u brojnoj vjerničkoj obitelji, od oca Franje i majke Katarine. Oni su svom narodu i Crkvi podarili desetero djece, tri kćeri i sedam sinova.

Spomenutom slavlju nazočila je cijela obitelj s. Mihaele, kao i njezine tete, ujaci, stričevi, i bratići i sestrične. Ova obitelj poslala je snažnu poruku kako im suvremeno društvo poimanja obitelji i života nije uspjelo nametnuti svoje standarde i trendove. Njihova djeca njima su ponos i radost, a nikako zapreka za materijalni, duhovni i intelektualni napredak, kako se često pokušava prikazati obitelji s brojnom djecom. Oni su uzajamna podrška i pomoć jedni drugima, a u zajedništvu i ljubavi grade međusobne odnose.

U obraćanju prisutnima s. Mihaela je istaknula:

“Zahvaljujem svojim roditeljima što su odmalena u mene usađivali temeljne vrijednosti kršćanskog života, što su me podržali u mojem opredjeljenju za posvećeni život te što molitvom, savjetom i brigom prate moj hod.”