O dinamici Velikog tjedna i značenju obreda piše asistent na Katedri liturgike Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, svećenik Zagrebačke nadbiskupije vlč. mr. sc. Milan Dančuo.
Blagdan Uskrsa u prvim kršćanskim vremenima slavio se na puno jednostavniji način nego danas. Nakon intenzivnog posta od jednog ili više dana slijedilo je noćno okupljanje kršćanske zajednice u molitvi i čitanju Božje riječi koje je završilo slavljenjem euharistije. Iako je u počecima naglasak bio stavljen na Krista kao pashalnog Jaganjca, koji svojom krvlju donosi otkupljenje svijetu, kasnije taj naglasak postepeno prelazi na Kristovo uskrsnuće.
Kroz intenzivnu duhovnu pripravu i promišljanje o Kristovoj muci i smrti na križu želi se još više pročistiti srce
Pod utjecajem Crkve u Jeruzalemu koja je s dubokom vjerom obilazila mjesta Kristove muke i smrti, tijekom 4. stoljeća dolazi do procesa tzv. fragmentacije u kojemu različiti trenuci i događaji koji tvore Kristovo djelo spasenja postaju osnova za oblikovanje zasebnih liturgijskih slavlja. Liturgijsko slavljenje na taj način uz spomenčin pashalnog otajstva, dobiva i novu dimenziju obrednog oponašanja posljednjih događaja iz Isusova zemaljskoga života, i to dan po dan, a u Trodnevlju pazeći i na određene sate.
Slavlje Uskrsa se dakle kroz stoljeća proširilo na cijeli Veliki tjedan. Tako je danas Veliki ili sveti tjedan dio liturgijske godine koji započinje blagdanom Cvjetnice, a završava svetkovinom Uskrsa. Odvojeni događaji iz Kristovih posljednjih dana života slave se kroz zasebne blagdane i obrede. Stoga se Veliki tjedan od Cvjetnice s uključenim Vazmenim trodnevljem može promatrati kao proslava neposredne pripreme za Uskrs kroz konkretizaciju i uprisutnjenje povijesnih događaja Isusove muke i smrti. Iako su slavlja postala fragmentirana te se događaji pojedinih dana iz Isusova života slave odvojeno, ipak se cijeli Veliki tjedan promatra kao jedna cjelina Kristova otajstva, odnosno njegove muke, smrti i uskrsnuća.
Iako Veliki ponedjeljak, utorak i srijeda ne proslavljaju neki poseban trenutak posljednjih Isusovih zemaljskih dana, unutar Velikoga tjedna imaju veliku važnost i neposredna su priprava za Vazmeno trodnevlje koje započinje na Veliki četvrtak Misom Večere Gospodnje. U mnogim župama se tih dana moli pobožnost križnog puta i vjernici se imaju prilike ispovjediti. Na taj se način kroz intenzivnu duhovnu pripravu i promišljanje o Kristovoj muci i smrti na križu želi još više pročistiti srce i otvoriti se primanju dara Kristove svjetlosti u blagdanu Uskrsa.
Danas je izazov govoriti o križu ili promatrati patnju i poteškoće kroz kršćansku perspektivu. Još je teže objasniti to današnjem čovjeku koji sve što mu nije ugodno potiskuje i usmjeruje se samo na trenutni život i ono što se može ostvariti u prolaznosti ovoga svijeta. No, upravo obredi Velikoga tjedna vjerniku, ali i današnjem čovjeku mogu dati odgovore na mnoga egzistencijalna pitanja i omogućiti uranjanje u novost života koju Krist donosi.
Klanjanjem križu na Veliki petak ponajprije se iskazuje čast onom drvu koje donosi spasenje i plod života, u odnosu na prvo drvo pri stvaranju koje je donijelo smrtni plod i propast čovjeku. Stoga se križ i obredno pokazuje narodu i časti, a vrlo važno mjesto zauzima tišina pred velikim otajstvom križa. Obred otkrivanje križa ima simboličku važnost jer nije samo pokazivanje, već objava otajstva Križa. S razlogom se može zaključiti da se s križa skida veo, kao i u simboličkom smislu s očiju vjernika veo žalosti ili tuge jer obredi Velikog petka omogućuju vjernicima da ne vide križ kao mjesto patnje i trpljenja, već kao mjesto pobjede i spasenja u Kristovom pashalnom otajstvu.
Prihvatiti Uskrs kao paradigmu našeg života znači promatrati i naš život drugačijim očima vjere, shvatiti da živimo već sada otkupljenim životom i nastojati konkretnim djelima i ljubavlju težiti konačnom ujedinjenju s Gospodinom na kraju našega života, svijeta i vremena.
Križ je znak otkupljenja za svakog čovjeka i najsvetiji znak što ga Crkva posjeduje. Znak križa, kada ga i vjernik čini na svome tijelu, izbor je vjere i simbol kršćanskog identiteta za stil života koji oblači životnu redovitost u novu kršćansku egzistenciju. Bog od svemogućeg postaje slab, pobjeđuje smrt i grijeh umirući na križu da spasi ljudski rod. Stoga i klanjanje križu znači prihvatiti i naviještati Križ Kristov kao znak univerzalne Božje ljubavi i izvor svake milosti. Obredi Velikog petka, a posebice obred klanjanja križu stavlja nas u takvu dinamiku vjere. Susret s Kristom na križu otvara oči i postaje ključ za razumijevanje Boga i njegove ljubavi prema čovjeku. Križ stoga nije patnja ili žrtva, već paradigma Božje ljubavi.
Govoriti o uskrsnuću ili razumjeti uskrsnuće danas čak i kršćanima nije uvijek toliko jednostavno. Znanstvenici bi odmah zatražili neke materijalne dokaze, analizirali sve dostupne tragove i na temelju objektivnih činjenica donijeli svoju prosudbu. Filozofi bi vjerojatno tražili principe ili generalna načela koja dopuštaju da se tijelo odvoji od duha i nakon smrti ponovno ujedini. Ekonomisti i analitičari gledali bi uskrsnuće kroz prizmu isplativosti uloženog i profita, osobe u politici možda kroz prizmu prikladnosti političkog govora u duhu tolerancije koji ne bi trebao vrijeđati ni na koji način one koji misle da je uskrsnuće nemoguće. Ali uskrsnuće Isusa od mrtvih traži puno više jer traži konkretan odgovor kroz vjeru. Upravo vjera u Kristovo uskrsnuće i vjera u novost koju donosi pobjeda nad smrću daje mogućnost shvaćanja tog velikog otajstva i Božjeg plana s ljudima.
Razumijevanje i uranjanje u to Kristovo vazmeno otajstvo koje proslavljamo u Velikom tjednu, ono što slavimo treba postati mjera za naš život. Crkva se Kristove muke, smrti i uskrsnuća ne spominje samo u tom jednom tjednu, već se spominje i aktualizira u svakom euharistijskom slavlju i u svakom sakramentu, ali uz tu dimenziju spomenčina, Kristovo uskrsnuće treba postati naš stil života, odnosno kroz prizmu uskrsnuća potrebno je promatrati cijeli naš život jer ga Gospodin obasjava i daje potpuno novi smisao. Ako želimo da Kristov Uskrs postane i naš Uskrs, onda ga je potrebno živjeti u svakodnevnom životu, u svim radostima i žalostima života postati svjesniji da nas Gospodin obasjava, vodi i izgrađuje svojom pedagogijom kako bi kroz vjeru naš život usmjerili prema onome što nas doista ispunjava, daje snagu i mir u našem životu. Prihvatiti Uskrs kao paradigmu našeg života znači promatrati i naš život drugačijim očima vjere, shvatiti da živimo već sada otkupljenim životom i nastojati konkretnim djelima i ljubavlju težiti konačnom ujedinjenju s Gospodinom na kraju našega života, svijeta i vremena. Naviještati Radosnu vijest nije projekt ili plan koji trebamo ostvariti, već naše svjedočenje, dobra djela i prožimanje svjetlošću Kristova uskrsnuća u konkretnosti življene sadašnjosti.