Aktualno je pozivati se na Isusa Krista, baviti se njime. Čine to vjernici i nevjernici, teisti i ateisti, kršćani i nekršćani. Svatko od njih stvara svoju sliku o Isusu Kristu. Za jedne je on primjer i uzor uspjela, sretna života, za druge je socijalni reformator, čovjek za druge, za treće revolucionar, za jedne opet čovjek koji ruši uhodane kategorije, oporba vlastima. Za vjernike je on Spasitelj, Sin Božji, konačni donositelj Božje objave svijetu, zadnja Božja riječ čovječanstvu.

Svjedoci smo čudesnog procesa, naime duhovnog uskrsavanja te jedinstvene osobe u srcima i ljudima naše suvremenice. Pri zanimanju i bavljenju s tom jedinstvenom osobom bitno je uvijek imati na umu, ne pitati se tko je bio Isus Krist, nego tko jest Isus Krist za svijet, Crkvu, pojedinca, za sve one koji su u potrazi za istinom. Nemoguće je govoriti o njemu odgovorno, a da svatko od nas ne uključi u razmatranja i svoju osobu.

Tko je Isus Krist? Jedan se teolog, na kraju svojih razmišljanja i intelektualnog zrenja i doviđanja te osobe ovako izrazio: “Na kraju sam, i dalje ne mogu. Tko je taj Isus koji je tako sveto mogao i učio moliti, koji je s onoliko povjerenja mogao živjeti i onako nevin mogao i morao umrijeti? Tu je neka sveta ludost, neizmjerje vjere i povjerenja, raskoš ćudoredne snage, nevjerojatnost čistoće i dobrote. Zbilja je hodilo ovom zemljom jedno biće koje je živjelo u najintimnijem životnom i ljubavnom odnosu sa svojim nebeskim Ocem, koje je Božje stvarateljsko djelo promatralo običnim okom, i čija je cjelokupna povijesna pojavnost bila pojavnost Svetoga” (K. Adam). On je bit i sadržaj onoga što nazivamo kršćanstvo, onoga što on jest, iz čega dolazi i kamo ide, onoga što je u njemu i što oko njega živi, uhvaćeno s njegovih usana, odčitano s njegova lica.

Dvije tisuće godina dijeli nas od toga čovjeka koji je pod Poncijem Pilatom smaknut u jednome kutu, na rubu ondašnje jedine svjetske sile, Rimskog carstva. Taj čovjek nije prestajao kroz stoljeća i tisućljeća biti žalac u tijelu ovog svijeta i pojedinaca. Njegova riječ ne prestaje odzvanjati kroz vjekove. I nije živo samo to ime – Isus – kao npr. kod Bude, gdje je njegova povijesna osobnost iščezla ili se gubi iza imena, već je u žarištu nositelj imena. Tko je on bio, tko je on danas, i nosi li s pravom to ime, koje mu vjera pridaje? Npr. Buda je bio mudrac koji je pronašao jedan od putova otkupljenja.

U budizmu je važan put, metoda, a ne Budina osoba. Međutim, u kršćanstvu Isus sam za sebe kaže da je on put u osobi. To je trajni izazov čovječanstvu. Dakle, kod Isusa nije riječ o povijesnim učincima te jedinstvene osobe na potonje naraštaje, kao npr. kod Platona, za čije se djelo veli kako je cjelokupna potonja povijest filozofije samo skup bilježaka na njegovo velebno djelo, već je riječ o osobi kao takvoj koja i dandanas izaziva i daje trajni biljeg djelu koje je inicirala u svijetu.

Do danas ne prestaje ta osoba dijeliti duhove. On je sam toga bio svjestan: “Tko nije sa mnom, protiv mene je” (Mt 12,30). Došao je razdvojiti, pocijepati, unijeti razdor i nemir, čak i najuži obiteljski krug (usp. Mt 10,34-37). Za nas je važno da se u odnosu prema toj jedinstvenoj osobi odlučuje o eshatološkoj sudbini svakog pojedinca koji se s njime susretne. Zato je shvatljivo da mu je ta njegova nutarnja samosvijest, koja ga u bitnome razlikuje od drugih židovskih proroka, a u samom Izraelu bijaše nečuvena, “skuhala” i ranu, nasilnu smrt na križu. Ivan veli (7,43), kako je zbog Isusa nastala podvojenost u narodu.

Što imamo pred sobom? Jedinstveno poslanje ili prekomjernu preuzetnost? Oni koji su ga prihvatili cijelim svojim bićem nisu oklijevali u svojim bogoslužnim sastancima pridavati mu božanske atribute, učiniti ga mjerilom cjelokupne povijesti svijeta (usp. Fil 2, Kol 1, Ef 1). U njemu je, po njemu i za njega sve stvoreno. On je iskon i cilj svega, izvir i uvir, Alfa i Omega. I ako je Bog nekoć govorio višestruko i na razne načine, sad, na kraju vremena, progovara u jedinstvenoj, zaključnoj riječi, svome Sinu.

Mi vjernici moramo biti jednoga svjesni: Nikada više neće izgledati povijest svijeta i čovječanstva iza Isusa Krista kao prije njega. Njegove riječi iza kojih stoji njegova osoba polariziraju i danas svijet kao i kad je živio. Fascinantni domet njegovih riječi i danas prožima biće svijeta i za nas je jednostavno nedovidiva odgovornost koju je ovaj Jedan na sebe natovario.

Može se slobodno reći: Isus je poput magneta privukao k sebi sav smisao egzistencije i poredao sve oko središta i žarišta svog bića tako da mimo njega u biti ne preostaje nikakav drugi konačni smisao, ni pojedinačnog života ni povijesti u cjelini. Danas smo svjedoci kako se iz nutarnjeg rasapa kršćanstva rađa novo poganstvo koje se priznaje ateističkim. Međutim, što je neopoganstvo militantnije to je očitiji besmisao svih njegovih pokušaja u osmišljavanju života, tako da danas imamo anarhističko-kaotične posljedice nijekanja Boga i Isusa u zapadnoj hemisferi. Zato nas ne čudi ponovno buđenje zanimanja za ovu jedinstvenu osobu.

Kako čuti tu osobu, gdje zamijetiti njezin glas? U Pismu i preko Pisma. Potrebno je uho da bi se čuo Isusov glas i riječ. Isus može postati Božja riječ samo ako netko danas i ovdje sluša što ima i danas poručiti svijetu. “Riječi koje sam vam zborio, Duh su i život” (Iv 6,63), a ne mrtvo tiskano slovo. Kao što učenici prije uskrsnuća nisu bili sposobni do kraja čuti, shvatiti i razumjeti Isusovu riječ, bez Duha posrednika, tumača (egzegeta), tako nismo ni mi današnji to sposobni bez Duha. Bez nadahnuća Duha nema pristupa Isusovoj osobi.

Češki filozof i marksist M. Mahovec veli kako je Isus mogao ovladati ljudskim srcima jer je bio ono što je naučavao, jer je živio budućnost koju je naviještao, jer je u svojoj osobi utjelovljivao svaki izričaj koji mu je silazio s usana.

Nije teško čitati znakove vremena koje vidimo oko sebe, a ti znakovi su možda najdojmljivije svjedočanstvo samoga Boga za istinitost njegove objave u Isusu Kristu. Češki filozof i marksist M. Mahovec veli kako je Isus mogao ovladati ljudskim srcima jer je bio ono što je naučavao, jer je živio budućnost koju je naviještao, jer je u svojoj osobi utjelovljivao svaki izričaj koji mu je silazio s usana.

Isusov nauk je zapalio svijet ne zbog teoretske nadmoći njegova programa, već prvenstveno stoga što je sam bio identičan s tim programom.

Na čovjeka može djelovati samo onaj tko govori i čini, govoreći čini, čineći govori. Sama misao, program ili nauk mogu djelovati ukoliko ljudi dožive uvjerljivu harmoniju, odnosno suzvučje misli i osobe, kad navjestitelj misli i ideja postaje i njihov uzbiljitelj, ostvaritelj, uzor i primjer njihova ozbiljenja. Stoga je Isusov nauk zapalio svijet ne zbog teoretske nadmoći njegova programa, već prvenstveno stoga što je sam bio identičan s tim programom. Zato ne postoji smisao ispred, mimo ili iznad Isusa. On je sam put i istina i u oboma smisao, smisao života, povijesti, umovanja. I na kraju, kad se pitamo spram tajne ove jedinstvene osobe, bitno je imati na umu da nije riječ o Isusu izvan naše vjerničke egzistencije, već o Isusu Kristu s nama i u nama. Samo takav može nam podariti odgovor iznutra, kao naš nutarnji učitelj i nadahnitelj.