Kako je kazala, bile su ih tri u Ambanji, a od njih tri samo je ona ostala ondje s mlađima. „Kako nije bilo redovnica FAM-a, počela sam u prvoj Betafovoj župi, kojom su upravljali salezijanci, gdje smo zatekle malu župnu školu u vrlo nesigurnim uvjetima“, prisjetila se u razgovoru za Nedjelja.ba ova misionarka u 80-im početaka svoje misije.

Siromaštvo ali i srdačna dobrodošlica

Počele su, kako to obično biva, od nule i na kraju došle do oko 600 djece, te su se svaki mjesec sastajale s njihovim obiteljima. „Na zahtjev tadašnjeg biskupa, otprilike šest godina išle smo – po dvije redovnice i po dvije kandidatice – u sela svaki dan u tjednu zbog društvenih i kršćanskih aktivnosti, donosili bismo im lijekove i provjeravali koliko djece nije kršteno ili školovano. Susreli smo se s toliko siromaštva i neimaštine, ali i srdačne dobrodošlice ljudi potaknutih vrlo dubokom kršćanskom vjerom, bliskih obitelji i djece koja sudjeluju u životu salezijanske župe. Među ostalim inicijativama, pokrenuli smo projekt za žene koje do tada nisu imale nikakvu edukaciju. Šest godina kasnije preselila sam se u Mahajangu gdje je FMA imala dječji vrtić kome smo dodali srednju školu, a 1997. srednju tehničku trgovačku školu koja je nedostajala gradu. Naše škole su uvijek bile otvorene za sve, muslimane, kršćane, protestante“, napomenula je redovnica.

Aktivnosti ne manjka

Nakon šest godina u Mahajangi s. Norma provela je još nekoliko godina u Betafu, sve dok nije pozvana u Fianarantsou gdje je FMA imala dječji vrtić, osnovnu školu, srednju školu i strukovnu školu za djevojčice. Ali misionarka nije tu stala. Nakon što je napustila Fianarantsou, raspoređena je u Manazary, manje razvijeno selo u usporedbi s Betafom, dva sata od glavnog grada, u srcu zemlje. „Manazary je poljoprivredno središte koje je nedavno čak dobilo i struju. Tu je ambulanta i velika opća škola koja također nudi tečajeve za djevojčice“, spomenula je s. Norma koja je od 2016. u generalnoj kući u Antananarivu gdje njezine susestre upravljaju župnom školom sa 600 djece.

„Od aktivnosti inspektorata FMA bavimo se sa stotinjak djece s ulice iz siromašnijih četvrti, od 12 do 16 godina, koja su potpuno nepismena. Kroz vrstu nastave koju im nudimo, oni mogu dobiti osnovnu školsku dozvolu u roku od godinu dana. Također se brinemo za skupinu vrlo mladih žena koje dolaze s ulice, često s djecom. Pokušavamo ih učiniti neovisnima pružanjem tečajeva od nekoliko mjeseci, a zatim ih opremamo alatima kojima mogu zaraditi nešto novca i skloniti se s ulice“, objasnila je misionarka.

Pozitivne i negativne strane

U 37 godina postojanja FMA u zemlji trenutno je ondje njihovih osam zajednica, uz devetu koja postoji već godinu dana. „Puno smo uložili u holistički trening i edukaciju na svim razinama kako bismo uzdigli i djecu i odrasle, kao odgovor na izreku da ‘obrazovati ženu znači obrazovati ljude’“, naglasila je s. Norma.

U zemlji s toliko toga za ponuditi, nesigurnost nažalost nadmašuje prednosti. „Živimo usred toliko korupcije, nesigurnosti, postoji potpuni nedostatak osnovnog obrazovanja i zdravstvenih usluga. Štoviše, već nekoliko godina veliki pokret izvlaštenja domova usmjeren je na najsiromašnije obitelji koje su prisiljene otići putem nasilja i prijetnje. Nesigurnost nije pojava koja pogađa samo velike gradove. Banditi se pojavljuju posvuda, vrše svakakve pljačke i jao onome tko se pokuša pobuniti, bit će ubijen odmah. Nema sredstava komunikacije, a ceste su praktički neizvedive“, zaključuje misionarka iznošenjem na vidjelo pozitivna aspekta koji uključuje volontere: „Oni su pozitivan element naše misionarske obveze, toliko ih je – čak i mještani vole animatore – i uvijek su dostupni.“