Započinjući homiliju na euharistijskom slavlju, don Klarica se najprije obratio roditeljima mladomisnika i potaknuo ih na doživotnu molitvu s nakanom da njihov sin postane svet svećenik. “Bog ne visi na križu iz hira”, dodao je, obrazlažući da je žrtva prijeko potrebna.

Istaknuo je i da, kada svećenik propovijeda, to treba činiti s nakanama ljubavi prema Bogu, prema onima kojima govori, a sve s poniznošću.

Govoreći o poniznosti, naveo je primjer Majke Terezije, koja je, prepustivši svoje mjesto poglavarice reda izjavila “Vrhunski čistim odvode, to ću stoga nastaviti raditi”.

“Ljudi osjete kada ne moraliziramo i ne pametujemo, nego svoje oduševljenje želimo prenijeti drugima”, nadodao je.

Čovjek, biće želja

Govoreći o tome kako je čovjek biće želja, nadodao je kako nakon gotovo svake ispunjene želje dolazi glad i osjećaj kao da postoji nešto više. Stoga, jedina želja zajednička svim ljudima je ona živjeti u nepomućenoj sreći koju nitko ne može oduzeti. “Svakom čovjeku je usađena čežnja za Bogom, bio on ateist ili ne.”

Spominjući želje, dotaknuo se i mlade mise. “To je događaj koji slavimo zbog toga što je jedan čovjek tragajući za smislom života našao na biser – Isusa Krista”.

Potom je istaknuo kako svećenik (kao i svi drugi u vlastitim staležima) treba živjeti svetim životom. “Ako svećenik neće živjeti svetim životom, ljudskom srcu približavat će se nekim površnim razonodama”, zaključio je.

Ističući kako se u potpunosti treba pouzdavati u Boga, naveo je primjer sv. Leopolda Bogdana Mandića koji je unatoč svojim manama postigao svetost života.

Mladomisniku je poručio da bez žrtve nema obraćenja. “Mi, svećenici moramo ogoliti svoja koljena da bi se netko ustao u Bogu. Mi morao osjećati glad od posta da bi se netko drugi zasitio Bogom. Mi moramo često ustajati rano na molitvu da bi se u nekome probudio Isus Krist”, zaključio je.

Homiliju u cijelosti možete poslušati ovdje: