U središtu američkog velegrada Chicaga gdje pastoralno služim hrvatske iseljenike nalazi se jedan zanimljivi umjetnički postav. Radi se naime o djelu poljske kiparice Magdalene Abakanowicz koji nosi ime Agora, prema imenu trga u antičkoj grčkoj kulturi. Izborom ovog imena umjetnica je željela povezati naš moderni trenutak sa starom povijesti nestale kulture, kulture koja je mnogo darovala i našoj zapadnoj civilizaciji. Agora je u drevnoj grčkoj kulturi bilo mjesto susreta i razgovora, mjesto rasprava, prostor na kojem se živio javni život, piše svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Antonio Musa za Radiopostaju Mir Međugorje.

Zanimljivost ovog modernog postava je u izričaju kojeg je umjetnica koristila. Radi se naime o 106 skulptura koje, izlivene u tamnom željezu, hode u svim smjerovima. Osobitost ovih skulptura je da imaju smo okvir tijela, bez njegove nutrine te da nemaju glava. Poljska umjetnica željela je prikazati stvarnost modernog načina života  u velikim zapadnim gradovima u kojima mase ljudi putuju na sve strane, a da na koncu mnogi ne znaju gdje hodi i brojni ne stižu nigdje.

Nigdje kao u velikom gradu ne očituje se užurbanost našeg načina života i ljudska potreba za stizanjem nedostižnoga.

Tko god je jednom imao priliku pridružiti se tisućama ljudi koji u velikim gradovima hode svatko svojim putem, siguran sam da je imao priliku donekle osjetiti i realnost ovog umjetničkog izričaja. Nigdje kao u velikom gradu ne očituje se užurbanost našeg načina života i ljudska potreba za stizanjem nedostižnoga. Samo jedan pogled na vizuru velikih svjetskih metropola dovoljan je da shvatimo kako je u ljudima ostala prisutna ista ona čežnja koja ih je tjerala na gradnju Kule babilonske. Ta se čežnja danas očituje u gradnji modernih kula, u premošćivanju granica, u pokoravanju prirode. Čovjek trči na sve strane ne bi li susreo sama sebe i pronašao cilj, smisao i ispunjenje svojega života, ali to mu ne uspijeva. Upravo u ovom našem vremenu to je postalo tako očito. Netko je lijepo primijetio da živimo u vremenu u kojem smo spremni uložiti sve kako bismo istražili svemir, a nismo spremni prijeći ulicu i upoznati susjeda koji živi preko puta našeg doma. U potrazi za smislom zaboravili smo da je smisao nešto što ne možemo sami stvoriti niti otkriti, nego nešto što je u cijelosti Božji dar.

Netko je lijepo primijetio da živimo u vremenu u kojem smo spremni uložiti sve kako bismo istražili svemir, a nismo spremni prijeći ulicu i upoznati susjeda koji živi preko puta našeg doma.

Sveti je Augustin govorio: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi.“ Ovih dana boravim u Međugorju. Kako je lijepo biti na izvorima smisla! Kako je lijepo koračati agorama na kojima svi putevi vode k istome! Kako je lijepo biti među onima koji oči podižu k nebu kako bi zahvalili na darovima koje od neba primaju! Kako je lijepo shvatiti da je jedini mir u Gospodinu! I kako je važno napraviti svjesni izbor da je upravo ovo ono što želimo za sebe i za svoj život. U šumi različitih ponuda nije uvijek najprivlačnije odlučiti se za Gospodina, ali to je uistinu najblagoslovljeniji put.

Nemojmo dozvoliti sebi da nas užurbanost života odvuče od izvora smisla na kojima nas Bog želi nahraniti i napojiti.

Nalazimo se u vremenu ljeta, u vremenu godišnjih odmora. Bitno je dobro se odmoriti, pružiti odmor našem tijelu, ali i našoj duši. Jedino tako mi nećemo biti karikature osobe, tek prazni okviri ljudskih spodoba koji svijetom hode prazni i bez nutrine, nego će u nama, u našim srcima i u našoj duši, biti život. Nemojmo dozvoliti sebi da nas užurbanost života odvuče od izvora smisla na kojima nas Bog želi nahraniti i napojiti. Oni koji s Kristom putuju, ne hode bez cilja. Oni nisu isprazna tjelesa, nego ljudi koji unatoč svim svojim slabostima, ustraju na putu u vječnost. Konačno, oni svijetom ne hode bez glave. Njih ne zapljuskuju valovi sad ovog, sad onog mišljenja. Takvi ljudi, oni koji s Kristom računaju, znaju kome su povjerovali. Oni su vjerni Bogu i vjerni onome što su od njega čuli i doživjeli. Oni misle svojom glavom, umom koji pripada Gospodinu, a ne svijetu i njegovoj nestalnosti. Kršćani su ljudi koji Kristu pripadaju svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. A ja bih dodao: u ovom modernom trenutku kršćani su oni koji Kristu pripadaju i svim vremenom svojim. Takve ljude na agorama modernih svijetova valja slijediti. Budimo i mi jedni od njih.