„S Kristom sam razapet”, tumači nam apostol Pavao svoju povezanost s Gospodinom (Gal 2,20). Nakon Pavla brojni sveci i svetice kroz povijest Crk­ve upirali su svoje oči u raspetu Ljubav proživljavajući njegovu presvetu Muku. Svetica, čiji spomendan slavimo 9. srpnja, predivan je primjer duboke povezanosti s raspetim Kristom, piše fra Damir Pavić za Svjetlo riječi.

Veronika Giuliani – krsnoga imena Uršula – rođena je u mjestu Mercatello, u srednjoj Italiji, kao posljednja od sedmero djece (u dobrostojećoj obitelji). Od šest sestara koje je imala dvije su umrle nakon poroda. U dobi od četiri godine izgubila je majku. Prije svoje smrti majka je pozvala svojih pet kćeri i ostavila im neobičnu „baštinu”: svakoj je darovala po jednu od pet Isusovih rana! U njima su imale tražiti utočište i pomoć tijekom života. Najmlađa Uršula od majke je na štovanje primila ranu na Kristovom boku. Dirljivo je da su kasnije sve postale redovnice!

Mistična sjedinjenost s Gospodinom, slično kao i u životu sv. Terezije od Djeteta Isusa, započela je još u njezinom djetinjstvu. Na dan Prve pričesti njezino srce je bilo u tolikoj mjeri zapaljeno unutarnjim žarom božanske ljubavi te je misleći da je to uobičajena pojava, pitala svoje najbliže koliko će trajati ta neizmjerna vrućina u njezinom srcu? Od toga dana neizmjerno se radovala svakoj pričesti u kojoj je osjećala Isusovu živu prisutnost u svome srcu. S vremenom je rasla i njezina želja napustiti svijet i stupiti u samostan. Nakon što su njezine sestre stupile u red klarisa na koncu je i ona, uzevši ime Veronika, u osamnaestoj godini ušla u red sestara kapucinki.

U svome redovničkom životu, od samoga početka, trudila se oko jedne jedine stvari: ostvarenja svetosti. Ta je misao u njoj sazrijevala još od odgoja u obiteljskoj kući, gdje se svaku večer čitao životopis nekoga sveca. Iako ovo zvuči poput pobožne priče iz nekih davnih vremena, nije li ovo jasan putokaz kakav bi trebao biti krš­ćanski odgoj u današnjim obiteljima te zašto nam nedostaje redovničkih zvanja?

U samostanu se predala pokorničkom životu i uvijek je bila spremna na patnju i odricanje. U kasnijim mističnim ekstazama i viđenjima uvijek je sačuvala poniznost i savršenu poslušnost poglavarima i svome duhovnom vođi. Mnoge mistične milosti ipak je nisu spriječile da obavlja sve povjerene dužnosti. Pune trideset i tri godine bila je odgojiteljica novakinja i jedanaest godina poglavarica.

Put njezinog mističnog sjedinjenja s Raspetim bio je stupnjevit. Najprije joj je Gospodin pokazao da se za tajanstvene zaruke s Njime treba pripremiti kroz patnju. Zatim je u ekstazi ugledala Gospodina pokrivenog bezbrojnim ranama koje su isijavale neobičnom svjetloš­ću. U Isusovoj rani na boku vidjela je prekrasni dragulj za kojega je dobila pojašnjenje da označava njezinu patnju koju je svojevoljno prihvatila. Na Cvjetnicu se Veroniki ponovno ukazao Gospodin. Ovaj put s trnovom krunom na glavi. Kada je zamolila Isusa da joj pokloni trnje, na svoju glavu primila je trnovu krunu i strašnu glavobolju koju je nosila cijeloga života. Uoči Božića Veroniki je Gospodin objavio svoju tešku bol koju osjeća zbog ljudske nezahvalnosti prema žrtvi koju je podnio na drvetu križa te joj je pokazao svoje srce zapaljeno ljubavlju. Svetica je predala svoje srce Gospodinu i početkom 1697. godine na svome vlastitom tijelu primila je ranu na boku. Na Veliki petak iste godine utisnuti su joj i biljezi Isusovih rana na rukama i nogama.

Slično kao i druge stigmatizirane osobe, Veronika mnogo trpi prolazeći kroz velike kušnje i sumnjičenja od strane crk­venih vlasti. Ipak se ponizno podvrgava sudu Crk­ve. Na koncu se njezina viđenja i rane proglašavaju vjerodostojnima. Veliko blago za cijelu Crk­vu su njezini rukopisi koje je ostavila iz poslušnosti prema svome duhovnom vođi. Među njima su Autobiografije i Dnevnici koje je brižno vodila sve od 1693. godine. S pravom se već podižu glasovi u Crk­vi da sv. Veronika bude što prije proglašena i crk­venom naučiteljicom.