Riječi koje smo danas čuli iz Evanđelja mogu u nama izazvati nemir. Iako smo navikli da Isus šokira izjavama, današnje pouke mnogima djeluju posebno teške jer nas uče da moramo biti spremni odreći se i vlastite obitelji ako Isus to od nas zatraži.

Isus na prvom mjestu

Prvi dio današnjeg evanđeoskog ulomka govori o potrebi da potpuno pripadamo Isusu. Naglasak je na riječi potpuno. Ništa se na tome putu, u tom odnosu, ne smije ispriječiti. Čak ni naša obitelj, kao nešto što je po sebi vrlo dobro. Da bismo shvatili koliko je ovo smjela poruka, zamislimo školu u kojoj profesor svojim učenicima govori da im on mora biti važniji od vlastite obitelji! To bismo, s pravom, vrlo brzo proglasili zlostavljanjem.

Mnogo se toga krije u ovim Isusovim riječima. Židovi su svakoga dana ujutro i navečer ponavljali molitvu Šema Izrael, koja sadrži redak: „Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (Pnz 6,5). Bog je dakle jedini koga treba ljubiti više od vlastite obitelji ili bilo čega drugoga. No sjetimo se: u trenutku kad Isus ovo govori, njegovi učenici još ne znaju tko je on. Je li prorok, učitelj, Mesija…? Uočimo kako Isus ovim riječima učenicima jasno sugerira da je on Bog.

Bog nam mora biti na prvom mjestu, najvažniji, ali ne samo u teoriji nego i u praksi. Primjećujem da se jadikovke ljudi o životnim problemima većinom tiču obiteljskih odnosa. Ne sjećam se kada je posljednji put netko rekao da ne može spavati noću jer ne ljubi dovoljno Isusa… A to bi nam trebalo biti najveća životna briga! Jesam li cijeli Isusov ili još uvijek robujem nekim zemaljskim idejama i ciljevima? Što ću učiniti da to popravim?

Toliko puta za vrijeme blagoslova obitelji mi svećenici čujemo: „Samo da je zdravlja i da su djeca dobro!” Koliko god te želje zvučale ispravno, čak i pobožno, one nisu takve. Bog mora biti prvi: pripadanje njemu i vršenje njegove volje treba nam biti na prvom mjestu. Mnogi misle da je veliko herojstvo ako su spremni lagati, krasti, podmićivati ili čak ozlijediti nekoga za dobro svoga djeteta, ali zapravo su, razmišljajući na taj način, već postali žrtve đavolske obmane. Bog i držanje njegovih zapovijedi mora nam uvijek biti ono najvažnije, jer Bog je jedini izvor života, jedini zalog naše budućnosti.

Ni bol ni patnja neće nas rastaviti

Evanđelje dalje govori o križu. Danas možemo slobodno i široko tumačiti kako je križ metafora za patnju, no u vrijeme kad je Isus izgovorio riječi koje smo čuli, križ je prvenstveno značio sredstvo za pogubljivanje kriminalaca – najbolnije i najsramotnije takvo sredstvo. U skladu s time, Isus svojim učenicima doslovno želi poručiti da moraju biti spremni pretrpjeti i najveće boli i uvrede iz ljubavi prema njemu i njegovim zapovijedima. Ako na to ne pristajemo, nismo dostojni nazivati se Isusovim učenicima, odnosno kršćanima.

„Tko nađe život svoj, izgubit će ga”, kaže Isus (Mt 10,39). Nalazi samo onaj koji nešto traži. Tko provodi život u neprestanoj jurnjavi, gledajući kako da se osigura, grabeći i uzimajući k sebi sve što stigne kako bi mu bilo bolje, taj će na kraju sve izgubiti. Pokušavati sačuvati svoj prolazni život isto je kao pokušavati trajno zadržati dah: na kraju ćemo se sigurno ugušiti. Ovaj će biološki život, materijalan i prolazan, kad-tad nestati. Umjesto da ga se grčevito držimo, pokušajmo na njega gledati kao na dar koji smo dobili samo zato da ga proslijedimo drugima. U konačnici, to je ono što je i Isus učinio sa svojim životom: dao ga je za nas.

Nemojmo biti nerazboriti i uludo baciti vlastiti život: kada se nalazimo na nekom životnom raskršću, prvi kriterij za donošenje odluka mora biti pitanje što je ispravno učiniti u danoj situaciji. Ne trebamo se brinuti kako sačuvati svoj zemaljski život, nego kako sačuvati onaj vječni! U tome nas ne smije spriječiti ništa, pa ni stvari koje su po sebi dobre i Bogom dane, kao što je ljubav prema članovima obitelji. Ni ona ne smije biti ispred ljubavi prema Bogu.

Podržavanje tuđega poziva

Drugi dio današnje evanđeoske poruke govori o podržavanju tuđeg poslanja. Osim nas, Bog poziva i ljude iz naše okoline da se izlože, da propovijedaju njegovu riječ, a možda i da dadnu život za nju. To je vrlo težak put: đavao čini sve da zaustavi Božje pravednike i proroke. Naša je dužnost da prepoznamo onoga tko ima takvo poslanje te djelima ljubavi podupremo njegovu službu: ugostimo ga, nahranimo, javno podržimo i ohrabrimo, molimo za njega… U prvom čitanju imamo primjer u kojem jedna Šunamka ugošćuje proroka Elizeja. Jer je „primila proroka”, primila je i „plaću proročku”. Ne znamo je li ta žena imala neugodnosti zbog svoga dobročinstva. Proroci često nisu dobrodošli jer govore stvari koje mnogi ne žele čuti. Ponekad smo i mi sami meta djelovanja proroka koji dolaze da nam iskažu Božje dobročinstvo. Tada ih moramo pustiti da to učine i ne dopustiti skrupulama koje imamo da zaustavljaju Božje ljude i priječe da nam donesu njegovu ljubav.

Nedavno sam čuo priču o nekom čovjeku i njegovim susjedima s podužom poviješću obiteljskog nasilja. Jednom je taj čovjek u susjedstvu začuo veliku dernjavu i zvuk udaraca: bivši je muž navratio i počeo ženu snažno udarati, bacati u zidove. Praveći se naivnim, pokucao je na njihova vrata pitajući: „Kako ste? Je li sve u redu?” Nakon što je nasilnik i njemu zaprijetio, pozvao je policiju, pa je ovaj odveden na „hlađenje”. Poslije se zlostavljana žena obratila njegovoj supruzi dok je on bio odsutan. Zamolila je da, kada se idući put dogodi nešto slično, nitko ne dolazi i ne zove policiju, jer je njezin bivši muž kriminalac, ima brata koji je već ubio, i sigurno će ubiti i njezina muža ako ponovno intervenira. Na to je od supruge dobila ovakav odgovor: „Ja se nikada ne bih mogla udati za muškarca koji nije spreman položiti svoj život za drugoga.” Ova ju je blijedo gledala kao da je rekla nešto na stranom jeziku. Nastavila je: „Ti si vrijedna toga da drugi čovjek umre za tebe. Isus je umro za tebe da bi ti živjela. Ti si vrijedna takve ljubavi!”

Zaključak

Da bismo postali Isusovi učenici, moramo shvatiti da je život dar koji smo dobili iz dva razloga: prvo, zato što je Bog svakoga od nas smatrao vrijednim toga dara; drugo, zato da taj dar dalje darujemo drugima. Jedino tako možemo zadobiti puninu pravoga života – onog vječnog u Božjem kraljevstvu.