Izvor: Katolički tjednik 

Svijet je pun hvalisavaca. Ističu svoje sposobnosti, svoje zasluge, nerijetko ih prenaglašavaju ili čak izmišljaju. U gramatici nisu stigli dalje od zamjenice prvog lica jednine – ja. Ono im je dostatno, dapače, najdraže od cijele gramatike.

Bitno je ispasti bolji, veći, važniji od drugih. Nije važno što ponekad istina zbog toga trpi. Ipak, ljudi to brzo pročitaju. To im je nametljivo i odvratno. Osoba koja je tako (neopravdano) htjela porasti u ugledu kod drugih, sada se srozala još dublje.

U zbornoj molitvi na dan velikog kršćanskog mistika sv. Ivana od Križa (14. prosinca) ističe se njegova ljubav prema „savršenoj samozataji“. Što je sad to? Zar ima i ljudi koji svoje sposobnosti i zasluge skrivaju, ne razmeću se njima? Ovo zvuči kao da je iz nekoga drugog svijeta. Međutim, sveci i jesu iz jednog drugog svijeta, iako žive s nama u ovome svijetu. Tek na mračnoj pozadini samoisticanja vidi se svjetlost i ljepota samozataje.

Samozataja, Ivan i Marija

Pa što je ta – i među kršćanima skoro zaboravljena – krepost, ta samozataja? Odmah valja reći: nije to nikakav mazohizam, nikakav kompleks manje vrijednosti, nijekanje samoga sebe, svojih sposobnosti i talenata. Samozataja je vrlina, krepost. A razlika je velika: kreposti nisu kompleksi. Svetac je čovjek koji vidi svoje pravo mjesto u svijetu. On ne niječe dobro koje je u njemu i koje čini, naprotiv, oko njega se bez prestanka trudi. I sam ga cijeloga života čini. Ali zasluge ne pripisuje sebi. Sve je to nečiji dar. Vjernik zna čiji. Knjiga Božje riječi, Sveto pismo, sve će nam o tome reći.

Samozatajan je bio Ivan Krstitelj. Svi su ga smatrali prorokom, Božjim čovjekom i sve ih je mogao vrtjeti oko malog prsta, a on reče za sebe da je on „pojačalo“ preko kojega se razglašava Božja poruka. Reče da za njim dolazi netko komu on nije vrijedan prašnjave i znojne sandale odriješiti. Svoje učenike posla k Njemu, Jaganjcu Božjemu, jer „On treba rasti, a ja se umanjivati“.

Kad ste zadnji put čuli da je netko tako rekao za sebe? Možda bi to mogli čuti samo od ostarjelog oca koji će to reći za svoga sina, ali sve nekako u želji da i on tako „duže traje“. A ne dade Bog da Ivanova veličina ostane sakrivena samo zbog njegove skromnosti i samozatajnosti. Isus, Božji sin, za njega reče da je najveći na svijetu, „najveći rođeni od žene“. Da se Ivan Krstitelj sam pohvalio, a imao je čime, čulo bi ga nekoliko desetaka ili stotina ljudi oko njega, ali kad ga Isus pohvali, uđe to u evanđelje, i čut će se do kraja svijeta i do kraja vremena. Laus propria sordet, vlastita hvala zaudara, rekoše stari Latini, a upamtiše razboriti ljudi. Ljudski komplimenti nisu uvijek iskreni. Isus nije često dijelio komplimente. Ipak, kad je koji izrekao, to ostaje. A za Ivana je rekao.

Samozatajna bijaše i ona koja je jedina od ljudi prošla ovom zemljom kao idealno stvorenje, stalno u prijateljstvu s Bogom, Božja miljenica, bez ikakve sjene i mraka grijeha. Tko se ne bi na njezinu mjestu zašepirio kao paun i rekao: prva sam i jedina! Nema konkurencije! Nitko mi nije ni do koljena. Još k tomu: bit ću Majka Božjemu sinu. A ona, ništa od toga. Kad joj se ljudi oduševljeno dive, ona samo skromno reče da joj Bog učini ta velika djela. Ništa ne pripisuje sebi: ništa od toga nije moje, nije moja zasluga, to je samo Božja dobrota koja me je obdarila. A koliko je ona Bogu važna, govori to što joj ne šalje kojega proroka ili drugog pobožnog čovjeka: šalje joj nebeskog glasnika, jednog od anđeoskih prvaka, Gabrijela. On dođe i bez mnogo riječi reče Mariji što Bog o njoj misli: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ A ona u svojim očima i dalje ostade „službenica Gospodnja“, kojoj „velika djela“ čini Gospodin.

Samozatajnost Sina Božjega

I konačno, Najveći je bio i najsamozatajniji: Sin nebeskoga Oca, jednak Njemu, Isus Krist. Iako je bio jednak Ocu, „nije se držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge“ (Fil 2,6-7). Duboko je poniženje i samozataja za Njega bilo već to što je postao običan čovjek (što bi u usporedbi s tim bilo kad bi akademik postao čistač konjušnica?), ali to mu nije bilo dosta. Išao je još dalje u svojoj samozataji. Uzeo je lik sluge; htio je svima služiti, svakom čovjeku. Štoviše, htio je biti mučen, prezren i ubrojen među zločince. Uzeo je na sebe i najdublje moralno poniženje. Da je moglo još nešto dublje i niže, i to bi uzeo na sebe. Na taj način je otkupio svijet i dao najveće svjedočanstvo ljubavi. Zato Ga Bog „preuzvisi“, uzvisi nad sva stvorenja, i dade Mu ime nad svakim imenom. Pred Njim se ima pokloniti svako biće, prignuti svako koljeno (usp. r. 9-10).  A to se čini samo pred Bogom.

Možda bi bilo dobro imati ove likove pred sobom prije nego otvorimo usta da se pohvalimo, da istaknemo svoje ja. Dapače, bilo bi preporučljivo da i u našem životu, a ne samo u gramatici, bude očito, da postoje i drugo i treće lice, kako jednine tako i množine.