Budi dio naše mreže

Mistično, procesija podsjeća na naš status hodočasnika. Svi mi putujemo prema našoj nebeskoj domovini, jer "ovdje nemamo trajnoga grada, nego tražimo grad koji dolazi.

/ dz

Tijekom mjeseca lipnja katolički svijet krase prekrasne procesije u čast blagdana Tijelova. Nastojeći počastiti istinsku prisutnost našeg Gospodina u Presvetom Sakramentu, katolici posvuda svečano obrađuju sa Sakramentom po svojim gradovima, župama i zajednicama. Ove procesije sežu od jednostavnih događaja malih ruralnih župa do raskošnih javnih spektakala koji se mogu vidjeti na Malti i drugim europskim zemljama, piše Philip Campbel s portala Catholic Exchange.

Procesija je liturgijski čin koji ima duboke korijene u kršćanstvu. Osim Tijelova, procesije su tradicionalno dio Svijećnice i Cvjetnice. I na Markovo (25. travnja) u stara vremena održavale su se svečane procesije. Sve do današnjeg dana, župe koje slave izvanredni oblik mise možda su upoznate s procesijama koje se događaju neposredno prije blagdana Uzašašća. Sprovodi su također bili prilika za procesije, koje su opstale i danas. Također, iako se u liturgijskim knjigama ne naziva procesijom, škropljenje svetom vodom na početku bilo koje mise može se smatrati nekom vrstom procesije.

 

Kršćani su se također okrenuli procesijama u izvanrednim vremenima kao činovima zahvale ili pokore. Ikone Gospe su se izrađivale po Carigradu u znak zahvalnosti za pobjede na bojnom polju ili izbavljenje od hereze. Španjolci na Filipinima napravili su značajnu procesiju do svetišta Santo Domingo u Manili 1646. u znak zahvalnosti za izbavljenje od nizozemskih korsara koji su htjeli otrgnuti arhipelag iz njihove kontrole. Možemo se prisjetiti i poznate procesije iz 590. godine u Rimu, održane kao pokora moleći Boga da zaustavi širenje smrtonosne kuge (ova je procesija bila prigoda ukazanja sv. Mihaela na Hadrijanovom mauzoleju, nakon čega je kuga prestala, a grobnica je preimenovana u Castel Sant’Angelo). Relikvije su ponekad bile uvrštene u te pokorničke procesije, poput procesije s relikvijama svete Genevieve kroz Pariz 1129. godine, kojom je prestala strašna kuga koja je harala tim krajevima.

Procesije su se također mogle održavati da bi se izmolila kiša, lijepo vrijeme, protiv nevremena, za prestanak gladi, kuge ili rata, a također i prigodom svečanog prijenosa relikvija.

Odakle potječe ovaj časni običaj? I koji je njegov duhovni značaj?

Procesije u kršćanstvu sežu sve do Starog zavjeta. Možemo se prisjetiti Božje zapovijedi Izraelcima da marširaju u svečanoj procesiji oko zidina Jerihona noseći Kovčeg saveza, ritual koji je osigurao pad tog grada. Kralj David je također krenuo s Kovčegom Saveza u Jeruzalem (2. Sam 6; 1. Kraljevima 8). Ove starozavjetne procesije bile su zamišljene kao djela vjere u Božju strašnu moć, sveti čin koji je bio i molitva i gesta klanjanja. Slično tome, procesija našeg Gospodina u Jeruzalem na Cvjetnicu bila je istodobno čin zahvale i klanjanja za dolazak davno obećanog Mesije.

Mistično, procesija podsjeća na naš status hodočasnika. Svi mi putujemo prema našoj nebeskoj domovini, jer “ovdje nemamo trajnoga grada, nego tražimo grad koji dolazi.

Procesije ne izražavaju samo te pobožne osjećaje, već to čine na zajednički način. Izvan blagdana, prigode procesija uvijek su stvari koje se tiču ​​dobra zajednice: molitve za kišu, za prestanak kuge, za dobru žetvu, za mir itd. Čak se i na prijenos relikvije gledalo kao na događaj od zajedničkog značaja, budući da je opipljiva prisutnost sveca unutar lokalne crkve preko njegovih ili njezinih relikvija pružila ne samo središnju točku za kult zajednice, već i znak ponosa zajednice i regionalnog identiteta; pobožnost prema svetom Ambroziju karakterizirala je Crkvu u Milanu baš kao što je pobožnost prema Becketu karakterizirala Crkvu u Canterburyju. Procesije su stoga izrazi zajedničke pobožnosti.

Procesija/ Foto: Dario Zürchauer

Mistično, procesija podsjeća na naš status hodočasnika. Svi mi putujemo prema našoj nebeskoj domovini, jer “ovdje nemamo trajnoga grada, nego tražimo grad koji dolazi” (Heb 13,14). Sveti Ivan kaže: “Još ne znamo što ćemo biti” (1. Ivanova 3,2), a do Njegovog slavnog dolaska svi smo u stanju putovanja, krećući se poput Izraelaca kroz pustinje ovoga svijeta prema obećanu zemlju. Procesija označava ovo duhovno putovanje. U ritualnom kretanju od točke A do točke B, vidimo znak vlastitog kretanja od Doline suza do blaženstva neba, doline sjene smrti do Vječnog grada.

U tom smislu, molitveno kretanje procesije je mikrokozmos našeg kretanja kroz život – svečanosti, pobožnosti, pokore, zahvaljivanja, klanjanja i prošnje. Različite vrste procesija ilustriraju univerzalnost ovog duhovnog pokreta, primjenjivog u svim životnim okolnostima. Zajednička nas priroda podsjeća da hodočašće prema Bogu treba biti zajedničko iskustvo svih ljudi bez razlike. Svećenik, na čelu procesije, priziva u svijest Krista, Logosa, Onoga koji svojom providnošću vodi sve, vodeći svoj narod prema spasenju.

Procesija/Foto: Dario Zürchauer

Jedna od ljepota katoličke vjere je način na koji svakodnevne radnje postaju značenja većih istina kada se uzmu u prastare obrede Crkve. Drevni ritual procesije ostaje dubok primjer za to.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja