U crkvi svetog Josipa, u sklopu franjevačkog samostana u Karlobagu, slušam fra Ivicu. Propovijeda smirenim i vedrim glasom, nadovezujući se na netom pročitan evanđeoski ulomak kako je Isus nahranio pet tisuća ljudi. Iz njegovih se riječi razvija svijet prepun ruku i kruha. Ili on svojim riječima te ruke, taj kruh, čini uočljivijima?

Uzet će kruh u svoje ruke, blagosloviti ga, lomiti i razdati.

U dječakovim je rukama pet ječmenih hljebova, kruh siromaha. Isus ih svojom rukom blagoslivlja. Učenici ih svojim rukama lome i dijele. Ljudi u svoje ruke primaju darovani im kruh. Hrane se njime. Učenici svojim rukama skupljaju preostale ulomke i njima napune dvanaest košara, piše Stjepan Lice za Svjetlo riječi.

Isus će već za svojih zemnih dana upoznati i ruke koje se ustežu primiti kruh života. Ruke nepovjerljive. Ruke koje same sebe okradaju. Ruke koje i druge samo osiromašenjem darivaju. Upoznat će one koji njegove ruke doživljavaju odveć priprostima.

Sve je u tome: biti ruka. Biti kruh.

Nedugo potom Isus će, uoči svoje posljednje večere, svojim rukama učenicima oprati noge. Uzet će kruh u svoje ruke, blagosloviti ga, lomiti i razdati. Učenici će u svoje ruke primiti kruh života.

Već sljedećeg dana Božje će ruke nad svijetom lomiti kruh ljubavi. Lomit će ljubav da bi iscijelile svijet.

Ruke. Posvuda ruke. Ruke tvoje i moje. Ruke pružene da bi davale. Da bi primile. Da bi se predale. Ruke ispružene u čežnji. U vapaju. Ruke neprimijećene. Ruke prokazane. Kruh odbačen. Pogažen. Kruh bez kojeg ljudskost u nama zamire.

Svijet prepun ruku i kruha razvija se poput stabla života.

Svećenikove ruke. Smjerne i smione. Ruke kojima će ukorijeniti Evanđelje u sve što dotaknu.

Fra Ivica ne propušta spomenuti i ruke, nebrojene ruke ispružene za komad, makar suhog kruha. Ruke do kojih ne možemo. Do kojih ne dospijemo. Spominje bol odsutnosti. Bol nedostupnosti.

A dovoljno je ruku, dovoljno je kruha u svijetu. Za sve. Samo kad bismo se jedni drugima primakli. Kad bismo se odmakli od svog suviška. Barem od njega.

Ljudi u svoje ruke primaju darovani im kruh. Hrane se njime.

Sve je u tome: biti ruka. Biti kruh. Sve položiti na Isusove ruke. Sve primati iz Isusovih ruku. Biti Isusova ruka – kojeg li blagoslova!

Svijet prepun ruku i kruha razvija se poput stabla života. Poput Isusova zagrljaja. Zar bi bilo moguće biti čovjek, a ne dati, a ne uzeti udjela u tom dobrom, tako dobrom svijetu?!