Ljudsko biće je prevrtljivo. Mnogi brakovi, čvrsta prijateljstva i poslovne veze žrtve su promjenjivosti čovjeka. Pretvrljivost ljudskoga bića danas zovu emotivizmom. Tim pojmom se opisuje kako čovjekovim bićem upravljaju isključivo osjećaji koji su nerijetko nestalni i oprečni. Tako je i Sveto pismo govoreći o čovjekovu odnosu prema Bogu puno čovjekova emotivizma, njegove nestalnosti i prevrtljivosti prema Bogu. Na drugoj strani je Bog u kojem nema emotivizma, nema nestalnosti i prevrtljivosti. Bogom i u Bogu vlada stabilnost i čvrstoća koju zovemo stavom. Ljudsko srce nerijetko oscilira između pretjeranog i histeričnog emotivizma i potpune apatije i nedostatka empatije za čovjeka pokraj sebe. Danas ljudsko srce kao mjesto čovjekova života stoji između dva ekstrema koje naziva emocijom i stavom, ali oba su zapravo znaci duhovne bolesti. S jedne strane potpuno otuđenje i neposobnost za sudjelovanje u radosti ili patnji drugoga, s druge strane potpuno ludilo osjećaja podložno trenutku i kratkim euforijama.

U ljudskom svijetu između dva ekstremna oblika nutarnjeg čovjekova života smjestio se i govor o Božjem srcu, odnosno Isusovu srcu. I Isusovo srce doživjelo je različita tumačenja i preinake, od jeftinoga i mlakog emotivizma božanskog srca koje stalno oprašta i ne traži kajanje od čovjeka pa sve do eksremnih tumačenja o surovosti i bešćutnosti toga srca s obzirom na čovjekovu patnju. Međutim, nekoliko mjesta u Pismima govori o određenom skladu između Isusova emotivizma i njegova stava prema čovjeku i stvarnosti. Njegov emotivizam vidimo u plaču nad Jeruzalemom, dok njegov stav vidimo u prijetnji Petru kojega naziva sotonom.

Istovremeno i čovjek i Bog Isus balansira između onoga ljudskoga u samom sebi, one opasnosti da padne u osjećaje i opasnost da postane surov i hladan prema ljudima koji mu prilaze. Kad kaže u Pismima učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, Isus ne misli na mlaku i infantilnu emotivnost koja čovjeka pretvara u prevrtljivost i nestalnost. Isus poučava kako je i on sam, premda i čovjek i Bog, na neki način morao raditi i uskladiti svoje srce istovremeno i kao emociju i kao stav kako jedno ne bi prevagnulo nad drugim. Vidimo ga kao čovjeka s nepopustljivim stavom pred Pilatom, ali i kao onoga koji je duboko prožet empatijom prema grešnom čovjeku kada za sve nas s križa moli Oca da nam oprosti jer ne znamo što činimo. Uspijevao je ispravno i pravedno kretati se između dva ekstrema ljudskoga nutarnjeg svijeta, onoga trenutnog, potpuno obuzetog emocijama, a time i nesposobnog za izgradnju stabilnih stavova i ljudskih odnosa, i onoga jednako opasnog, surovog i bešćutnog egoizma i sebičnosti koji ako nije prožet emotivnim, čovjeka lako pretvara u monstruma ili čudovište.

Iz Isusova ponašanja i načina na koji se on sam ophodio prema ljudskoj dimenziji svoje osobe može se puno naučiti o tome kako upravljati samim sobom u odnosu prema sveprisutnom emotivizmu i sveprisutnoj ravnodušnosti. I emotivizam i ravnodušnost pripadaju čovjekovu srcu i neraskidivo su s njim povezani te ih je nemoguće razdvojiti u sebi, a da pri tom sam čovjek sebe ne uništi ili bar osakati. Moliti Isusa da učini srce naše po srcu svome moglo bi značiti kako od njega treba moliti mudro srce koje će u suvremenom šizoidnom svijetu i društvima, gdje vladaju pretjerani emotivizam bez trajnih ljudskih identiteta ili pretjerana surovost bez vrednovanja ljudskoga ideniteta uopće, biti sposobno ispravno i pravilno živjeti i djelovati unutar tih dvaju poremećaja suvremenoga čovjeka. Jer to jesu duboki poremećaji čovjekove nutrine. Na jednoj su strani kratkotrajne euforije koje razaraju svaki stabilan ljudski identitet i zajednicu, na drugoj su strani hladni stavovi koji prijete i fizički uništavaju čovjeka smatrajući ga pukim resursom, alatom i instrumentom.

Nauči nas, Isuse, da poput tebe u svijetu bez vrijednosti naučimo upravljati svojim srcem da istovremeno bude dovoljno prožeto i emotivinim, posebno empatijom, i stavom, posebno čvršćom i trajnijom vjerom u postojanje istinske i metafizičke te moralne razlike između dobra i zla.

Kako biti mudar u takvu svijetu gdje smo i sami nerijetko skloni zauzeti jedno od dvaju položaja jedne te iste nutarnje čovjekove bolesti? Moliti Isusa za mudro srce, a mudro srce nije mudro toliko u smislu intelekta, koliko je mudro u smislu održavanja i čuvanja ravnomjernoga odnosa i balansa između bolesnoga emotivizma i još bolesnijih hladnih i bezosjećajnih stavova. Nauči nas, kaže Pismo, da steknemo mudro srce. Drugim riječima, nauči nas, Isuse, da poput tebe u svijetu bez vrijednosti naučimo upravljati svojim srcem da istovremeno bude dovoljno prožeto i emotivinim, posebno empatijom, i stavom, posebno čvršćom i trajnijom vjerom u postojanje istinske i metafizičke te moralne razlike između dobra i zla.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed prof. dr. Olivera Jurišića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.