Uvod

Temelj je kršćanske vjere nauk o tome da je Bog jedan u tri božanske osobe, no bojim se da ova srž kršćanskog nauka često ostaje zapamćena samo kao nekakva apstraktna formula, bez shvaćanja kako ta istina mijenja sve.

Što bi bilo da nema Trojstva?

Zamislite da jednoga dana neki papa odluči da više nećemo govoriti o trojstvenom Bogu (jer to stvara previše pomutnje među ljudima), nego ćemo umjesto toga ubuduće o Bogu govoriti isključivo kao o jednome i takvim ga smatrati. Većinu bi ljudi ova vijest uznemirila, no mislim da bi malotko znao točno navesti zašto je nemoguće da se išta slično dogodi ili kako bi to bitno negativno utjecalo na našu vjeru i naš život. Naravno da bi u tom slučaju trebalo mijenjati teološke udžbenike i neke himne koje pjevamo na misi, ali bismo i dalje imali misu, kao i naše župe, hodočašća, molitve prije jela… Možemo li se sjetiti ičega konkretnog što bi uistinu iz temelja izmijenilo naš vjerski život? Je li Trojstvo samo nešto poput boje dresa ili zastave koja našu vjersku grupaciju razlikuje od drugih ili je ipak riječ o nečemu puno, puno dubljem, o nečemu što pripada samoj srži naše vjere, o temelju na kojem ona stoji ili pada? Točan je odgovor ovo drugo, a sada ćemo objasniti i zašto je tako.

Monolitni Bog

Ako želimo spoznati posebnost neke ideje, trebamo je usporediti s njezinom suprotnošću. Alternativa trojstvenom Bogu jest monolitni Bog – kruti i tvrdi Bog koji je jedan… i gotovo. On živi odvojen od svega; on je drukčiji, njegova veličina izaziva strahopoštovanje i divljenje, nitko mu nije ravan; on je apsolutan, svemoćan i postoji oduvijek. Nažalost, mnogim je kršćanima ovo jedina slika Boga koju poznaju, no to nije Bog Biblije. Takav je monolitni Bog duboko problematičan, i to upravo zbog svoje samoće:

Ako se ikada nađete u dijalogu s pripadnikom neke druge monoteističke religije ili s kršćaninom koji ne poznaje dovoljno svoju vjeru pa se dotaknete pitanja Presvetog Trojstva, slobodno mu možete postaviti sljedeći niz pitanja. Prvo pitajte tu osobu slaže li se s tvrdnjom da je Bog ljubav. Ako odgovori pozitivno, dalje pitajte slaže li se s tvrdnjom da je Bog oduvijek i da je nepromjenjiv. Ako je odgovor opet pozitivan, a najvjerojatnije će biti, iduće pitanje koje možete postaviti glasi: Koga je Bog ljubio prije stvaranja svijeta? Naime, ako je Bog oduvijek, dakle bio je i prije nastanka neba i zemlje, onda je prije stvaranja bio sam, a ako je on ljubav i oduvijek je bio ljubav, koga je to ljubio dok još nije bilo nikoga osim njega? Za ljubav je uvijek potreban drugi. Monolitni bi Bog bio kao neki apsolutno pravedan i suveren vladar koji traži poslušne podanike da kroje svijet po njegovoj volji, ali ne bi bio ljubav.

Trojstveni Bog

Trojstveni je Bog drukčiji. On jest jedan, ali je unutar sebe množina i zato je sposoban ljubiti: od vječnosti Otac uza se ima Sina, a Sin prima Očevu ljubav i ljubi Oca. U tom darivanju nastaje vrtlog ljubavi koji je toliko snažan da biva treća božanska osoba – Duh Sveti. Stoga jedino za trojstvenoga Boga mogu vrijediti Isusove riječi „Bog je ljubav” (Iv 4,16). Bog je po sebi nepromjenjiv: monolitno bi božanstvo moglo ljubiti tek nakon što stvori nekoga, dok trojstveni Bog ljubi od vječnosti, što znači da srž njegova bića nije apsolutno postojanje, nego beskrajno darivanje.

Druga je posljedica trojstvenosti njegova otvorenost. Monolitni je Bog krut i zatvoren u sebe, obavijen čvrstom opnom kroz koju nije moguće prodrijeti, jer njemu nitko nije ravan. Suprotno tome, trojstveni Bog nije kruta egzistencija, već dinamika koja se otvara prema van i prima drugoga u svoj nutarnji život. Bog ljude, koje je stvorio, pušta u svoju intimu – to je smisao uskrsnuća. Isus nije pobijedio smrt samo zato da ne nestanemo kada naša biologija odradi svoje, nego zato da nastavimo svoje postojanje, ali ne tek u Božjoj blizini, nego u samome Bogu. Poznata je izreka sv. Atanazija: „Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati Bogom.” Naš odlazak u nebo znači da ćemo ući u ovaj unutarnji život Presvetog Trojstva, da ćemo se naći usred Očeva darivanja Sinu, unutar tog beskrajnog vrtloga ljubavi – i mi ćemo se pretvoriti u potpuno darivanje. Tada ćemo biti poput Boga.

Budući da je Bog unutar sebe čista ljubav, čisto darivanje, onda ni na van ne može biti ništa drugo. Bog nije mogao stajati po strani i gledati kako propada svijet koji ga je odbacio, već nam se darovao u svome Sinu „da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Monolitni Bog nema sposobnost izići iz sebe i ljubiti; to može samo trojstveni Bog. Zato u drugim religijama, ako u njima uopće postoji izraz „Bog je ljubav”, ta ljubav predstavlja tek površno i nebitno božje svojstvo. A ono što sigurno ne postoji izvan kršćanstva, ni u primisli, jest Bog koji nevin umire na križu kako bi spasio čovjeka – Bog koji smatra da je tvoj život vredniji od njegova.

Zaključak

Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Otajstvo Presvetog Trojstva središnje je otajstvo kršćanske vjere i života. To je tajna Boga u sebi samome. Tu je dakle izvor svih drugih vjerskih otajstava, svjetlo koje ih osvjetljuje. To je najtemeljniji i najbitniji nauk u ‘redu vjerskih istina’.“ (KKC 234).

Vratimo se na ono naše pitanje s početka: Što bi se promijenilo da se ukine nauk o Presvetom Trojstvu? Odgovor glasi: Sve! Bez Presvetog Trojstva ne bi bilo ni spasenja, ni uskrsnuća, ni oproštenja grijeha, ni svete mise, ni snage Duha Svetoga, ni vjere, ni nade, ni ljubavi, ni ičega što naš kršćanski život čini kršćanskim. Čovječanstvo ne bi imalo nikakvu budućnost.

Znamo za mnogo toga zahvaljivati Bogu – obično za to što nam je dao ovo ili ono – ali možda bismo ponekad trebali Bogu zahvaliti i za to što je takav kakav jest. Takva se molitva zove slavljenje: njome Bogu ne zahvaljujemo zbog toga što je nešto učinio za nas, nego ga hvalimo zbog onoga što on jest unutar sebe.
Bože, hvala ti što si trojstven, hvala ti što si ljubav!