Danas se često može čuti kako je vjera privatna stvar pojedinca te da se laičnost i sekularnost države sastoji u oslobođenju cjelokupne javne sfere od svakog utjecaja koji se vrši u ime vjere ili određene ideologije. Naime, iako danas više nitko u hrvatskom društvu ne osporava građanima pravo na vjersku slobodu i pripadnost vjerskoj zajednici, vjera se još uvijek promatra kao osobna priprava duše za nebo, oduzimajući joj tako njezinu društveno-socijalnu dimenziju. Suočen s takvim razmišljanjima, papa Franjo je u više prigoda naglasio kako nitko ne može od nas tražiti „da prognamo vjeru na unutarnje svetište osobnog života, bez ikakvog utjecaja na život društva i naroda, ne vodeći brigu o zdravlju institucija građanskog društva, bez prava da dadnemo svoje mišljenje o događajima koji se tiču građana“ (EG, 183). Zanijekati vjeri njezinu društvenu dimenziju zapravo znači oduzeti čovjeku njegovu relacijsku narav. Dostojanstvo koje je čovjek dobio u činu stvaranja na sliku Božju poziva ga i obvezuje da traži i živi ispravan odnos prema Bogu, kojemu sve duguje, ali uključuje i dinamiku odnosa zajedničke odgovornosti i poštivanja drugoga.

Socijalni nauk Crkve, kao socijalna ljubav, pomaže vjernicima laicima da rade na uspostavi pravednog poretka što im je upravo izravna i vlastita zadaća. Kao građani neke države, vjernici su pozvani osobno sudjelovati u javnom životu i nastojati ispravno oblikovati društveni život surađujući pri tome s ostalim građanima sukladno svojim kompetencijama i odgovornostima. Specifičan i vlastit doprinos što ga vjernik pruža društvu u duhu socijalnog nauka Crkve upravo je poimanje bratstva i kršćanske solidarnosti koje podrazumijeva stvaranje novog mentaliteta koji razmišlja „u terminima zajedništva i prioriteta života svih nad prisvajanjem dobara od strane nekolicine“ (EG, 188).

Međutim, provedena znanstvena istraživanja o poznavanju socijalnog nauka Crkve u hrvatskom društvu, osobito nedavno provedenog na području grada Belog Manastira kao dio projekta „Prema sigurnijoj socijalnoj budućnosti“, nedvojbeno su pokazala kako, prije svega, vjernici nisu nedovoljno upoznati sa socijalnim naukom Crkve te da nije pronašao prikladno mjesto u crkvenom navještaju i katehezi. To ima za posljedicu okrnjenu svijest odgovornosti vjernika laika o njihovom poslanju u svijetu i obvezne zauzetosti za etičku i socijalnu izgradnju društva u duhu pravednosti i solidarnosti. Nadalje, kod vjernika se uočilo i određeno individualističko poimanje vjere, osobito pod utjecajem naslijeđenog mentaliteta iz vremena kada je vjera bila stjerana u privatnu sferu i promatrana kao „neprijatelj“ vladajućem režimu.

U analizi dobivenih odgovora važno je i naglasiti da ispitanici ne smatraju susjedstvo, udruge civilnog društva, ali i samopomoć važnim i vrijednim polugama za rješavanje socijalnih problema. To samo potvrđuje da ne poznavanje socijalnog nauka Crkve, osobito načela supsidijarnosti, dovodi do osobne neodgovornosti i neshvaćanja važnosti samopomoći. Naime, odgoj za supsidijarnost dovodi do odgovornog ponašanja i svijesti da suvremene socijalne probleme moraju rješavati, prije svega, sami građani na lokalnoj razini. U suprotnom, kako i rezultati ovog istraživanja pokazuju, dolazi do shvaćanja da uvijek netko drugi mora rješavati moje i naše probleme. Istovremeno, raste duh individualizma, birokratizma i traženja osobne koristi. Ne treba onda čuditi da i duh volontiranja nije razvijen jer se nije uočila važnost doprinosa što ga pružaju udruge civilnog društva u rješavanju socijalnih pitanja. Zasigurno da je na ovakvo razmišljanje utjecao i naslijeđeni etatistički mentalitet, jer je u bivšoj državi sve probleme rješavala partija i državni aparat.

Pastoralno djelovanje stoga bi trebalo biti usmjereno, prije svega, na odgoj za vjerničku odgovornost i njihovo poslanje u svijetu. To samo potvrđuje važnost upoznavanja vjernika sa sadržajem socijalnog nauka Crkve, ali i odgoja vjernika u njegovom duhu. Nužna je, naime, promjena mentaliteta i odgoj za bratstvo i kršćansku solidarnost koji usmjeravaju prema skrbi za opće dobro, ali i za primjenu načela supsidijarnosti koji odgaja za osobnu odgovornost. Ukoliko sve ostane samo na nekoliko vjernika entuzijasta, odnosno bez šire potpore društvene, ali i vjerske zajednice, tada će rad katoličkih i civilnih udruga te karitasa biti slabo prepoznat i vrednovan, a izostat će i očekivana spremnost vjernika za volontiranje. Ostat ćemo zarobljeni u individualnu duhovnost i svoj mali zatvoreni svijet, često zaražen negativnim kritiziranjem i stavom da netko drugi mora rješavati moje i tuđe društveno- socijalne probleme. Vjera će ostati moja privatna stvar bez nastojanja da svojim djelovanjem pridonesem pravednijem društvu i općem dobru. Drugim riječima, pomažući ljudima da izađu iz svojih subjektivnih mišljenja i dojmova, socijalni nauk Crkve im zapravo pomaže da uziđu ponad kulturalnih i povijesnih uvjetovanosti te papa Benedikt XVI. s pravom ističe da „u današnjem društvenom i kulturalnom kontekstu, u kojem je raširena sklonost relativiziranju istinitoga, življenje ljubavi u istini vodi k shvaćanju da je prionuće uz vrednote kršćanstva ne samo koristan već i prijeko potreban element za izgradnju dobroga društva te istinskoga i cjelovitoga ljudskog razvoja“ (CinV, 4).

Prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na
Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u
Osijeku, član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, tajnik Komisije
HBK „Iustitia et pax“.