Ono što kršćanstvo razlikuje od svih drugih religija je vjera u Trojedinoga Boga. Postoje druge monoteističke religije osim kršćanstva, postoje i politeističke religije, ali ne postoji niti jedna druga vjera gdje bi Bog bio trojstven. Stoga možemo reći da je to temeljna i odlučujuća razlika između kršćanstva i ostalih religija, osnovni identitet, temeljna postavka naše vjere na kojoj sve stoji ili pada. Svaku svoju molitvu započinjemo zazivanjem tri Božanske osobe: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Je li tako? No, iako se dičimo vjerom u trojedinog Boga, jesmo li svjesni što ona točno znači? Probajmo zamisliti ovako: kada bi, čisto radio teorijske rasprave, papa sutra odlučio da ukidamo vjeru u Presveto Trojstvo, izmislimo neki razlog da ona priječi dijalogu s drugim monoteističkim religijama, i da ćemo od sada govoriti samo jedan Bog, a kada god su se spominjali Otac, Sin i Duh Sveti, reći ćemo Bog i točka.

Iako već samo ova ideja mnogim ljudima stvara nemir, pitam vas sve, možete li reći što bi se sve u vjeri promijenilo kao posljedica toga? Da, sigurno bi se promijenile neke formule u teološkim udžbenicima, koje malo tko čita, križali bismo se i dalje, no ovoga puta „U ime jednoga Boga stvoritelja”, i dalje bismo imali svetu misu, hodočašća, molitvu krunice… Može li netko smisliti neku konkretnu stvar koja bi se promijenila, neku zaista ozbiljnu posljedicu takve promjene nauka?

Je li otajstvo Trojedinog Boga samo akademska formula, samo zastava kojom se želimo odvojiti od drugih vjera ili se ipak radi o nečem puno, puno dubljem što se nalazi u samoj srži naše i vjere i s kojom naša vjera stoji ili pada. Točan odgovor je ovo drugo, a sada ćemo i objasniti zašto.

Monolitni Bog

Ako želimo spoznati posebnost neke ideje, trebamo je usporediti je s njezinom suprotnošću. Alternativa trojstvenom Bogu jest monolitni Bog: kruti i tvrdi Bog koji je jedan… i točka. On živi odvojen od svega, on je drukčiji, njegova veličina izaziva strahopoštovanje i divljenje, nitko mu nije ravan, on je apsolutan i svemoćan, te postoji oduvijek. Nažalost, mnogim kršćanima je ovo jedina slika boga koju imaju, to nije Bog Biblije. Problem takvoga monolitnog Boga je njegova samoća. Ako ćete se ikada susresti u dijalogu s pripadnikom neke druge monoteističke religije, ili s kršćaninom koji ne poznaje dovoljno svoju vjeru, te se dotaknete pitanja Presvetog Trojstva, slobodno možete krenuti sa sljedećim nizom pitanja. Prvo pitajte osobu slaže li se s tvrdnjom da je Bog ljubav. Ako odgovori pozitivno, dalje ćete pitati slaže li se s tvrdnjom da je Bog oduvijek i da je nepromjenjiv. Ako je i tu odgovor pozitivan, a najvjerojatnije je da će biti, idući pitanje koje možete postaviti jest: Koga je Bog ljubio prije stvaranja svijeta? Jer ako je Bog oduvijek, postojao i prije stvaranja, onda je bio sam prije stvaranja, a ako je on ljubav i oduvijek je bio ljubav, koga je ljubio dok još nije bilo nikoga osim njega samoga? Jer onaj tko je sam ne može ljubiti, jer za ljubav je potreban drugi.

Monolitni Bog ostaje tek jedan pravedan i suveren vladar koji traži poslušne podanike da kroje svijet po njegovoj volji, a ne ljubav.

Trojstveni Bog

Trojstveni je Bog drukčiji od monolitnog Boga. On jest jedan, ali je unutar sebe množina i zato je sposoban ljubiti: od vječnosti Otac uza se ima Sina, a Sin prima Očevu ljubav i ljubi Oca. U tom darivanju nastaje vrtlog ljubavi koji je toliko snažan da postaje treća božanska osoba – Duh Sveti. Stoga jedino za trojstvenoga Boga mogu vrijediti Isusove riječi: „Bog je ljubav” (Iv 4,16). Bog je po sebi nepromjenjiv: monolitno bi božanstvo moglo ljubiti tek nakon što stvori nekoga, dok trojstveni Bog ljubi od vječnosti, što znači da srž njegova bića. Njegova osnovna odlika nije apsolutno postojanje, nego beskrajno darivanje.

Druga posljedica trojstvenosti je otvorenost. Monolitni je Bog krut i zatvoren u sebe, okružen čvrstom opnom kroz koju nije moguće prodrijeti, jer njemu nitko nije ravan. Suprotno tome, trojstveni Bog nije kruta egzistencija, već dinamika koja se otvara prema van i prima drugoga u svoj nutarnji život. Bog ljude koje je stvorio pušta u svoju intimu – to je smisao uskrsnuća. Isus nije pobijedio smrt samo zato da ne nestanemo kada naša biologija odradi svoje, nego zato da nastavimo svoje postojanje, i to ne tek u nekakvoj Božjoj blizini, nego u samome Bogu. Poznata je izreka sv. Atanazija koji je rekao: „Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati Bogom.” Odlazak u nebo znači da ćemo ući u ovaj unutarnji život Presvetog Trojstva, da ćemo se naći usred Očeva darivanja Sinu, unutar tog beskrajnog vrtloga ljubavi: mi ćemo se pretvoriti u potpuno darivanje. Tada ćemo biti poput Boga.

Bog je unutar sebe čista ljubav, pa stoga niti na van ne može biti ništa drugo. Bog nije mogao stajati po strani i gledati kako propada svijet koji ga je odbacio, već nam se daruje u svome Sinu „da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Monolitni Bog nema sposobnost izići iz sebe i ljubiti; to može samo trojstveni Bog. Zato u drugim religijama, ako i postoji izraz Bog je ljubav, on je površno i nebitno svojstvo, ali ono što sigurno ne postoji je Bog koji nevin umire na križu kako bi spasio čovjeka, Bog koji smatra da je tvoj život vrjedniji od njegova života.

Otajstvo

Postoji legenda koja se veže uz sv. Augustina, a koja kaže da se ovaj sveti biskup jednom šetao uz obalu i razmišljao o Presvetom Trojstvu. Uto je vidio dječaka koji ima neku posudu sa sobom te zagrabi punu posudu mora, ode malo dalje te izlije posudu u jednu rupu koju je iskopao. I tako nastavlja raditi. Augustin ga je, pomalo radoznao upitao: „Dječače, što radiš?” Dobio je odgovor: „Pokušavam preliti more u ovu rupu koju sam iskopao”, a Augustin se nasmijao i odgovorio mu: „Ali to je nemoguće, pogledaj koliko je more, a kolika je rupa koju si iskopao”, dječak je također odgovorio osmijehom i riječima: „Prije ću ja preliti more nego ti shvatiti otajstvo Presvetoga Trojstva”.

Uvijek kada govorimo o Presvetom Trojstvu spomenemo da je riječ o otajstvu. Na misi svaki puta svećenik nas poziva da ispovjedimo otajstvo naše vjere kada kaže: „Tajna vjere”. Riječi otajstvo, misterij ili tajna sve označavaju istu stvarnost kojom pokušavamo izraziti nešto što naš um ne može shvatiti do kraja. Možda je najbolje prvo raščistiti što otajstvo nije. To nije izgovor Crkve kada ostane bez odgovora na neka pitanja. Također, otajstvo nije tajna u smislu informacije koju Bog iz nekog razloga skriva od nas, kao što su u mnogim mitologijama bogovi iz određenih razloga skrivali znanje, vatru ili nekakvu čudesnu biljku od ljudi.

Otajstvo je nešto drugo. To je neko znanje ili pojava, nešto što mi, kao ljudi, zbog svojih ograničenja ne možemo posve shvatiti. Jednostavno rečeno, mi smo bića koja nisu sposobna takvo što potpuno pojmiti ili obuhvatiti. Otajstvo je po svojoj prirodi nešto što je više od nas. Niže biće ne može proniknuti više biće. Primjerice, čovjek može savršeno razumjeti kako automobil funkcionira – na kraju krajeva, on ga je i stvorio – no ne može u potpunosti shvatiti kako Bog funkcionira. Da može, to bi značilo da su Bog i čovjek istoga ranga, što nije moguće jer nitko nije ravan Bogu.

Nešto o otajstvima možemo reći, ali je važno istaknuti da što više govorimo, to sve više shvaćamo da sve manje znamo. Otajstvo vjere su Isusovo utjelovljenje, njegova smrt i uskrsnuće, Trojedini Bog te porijeklo zla. O svemu tome postoje ne knjige nego knjižnice rasprava, ali i dalje do kraja to shvatiti nećemo. Danas smo tek malo pokušali dotaknuti što je to Trojstveni Bog i koliko Božja trojstvenost oblikuje samo naše postojanje.

Zaključak

Katekizam kaže: „Otajstvo Presvetog Trojstva središnje je otajstvo kršćanske vjere i života. To je tajna Boga u sebi samome. Tu je dakle izvor svih drugih vjerskih otajstava, svjetlo koje ih osvjetljuje. To je najtemeljniji i najbitniji nauk u ‘redu vjerskih istina’.“ (KKC 234).

Vratimo se na ono naše pitanje s početka emisije, što bi se promijenilo da se sutra ukine nauk o Presvetom Trojstvu, a odgovor glasi: „Sve!” Bez Presvetog Trojstva ne bi bilo ni spasenja, ni uskrsnuća, ni oproštenja grijeha, ni svete mise, ni snage Duha Svetoga, ni vjere, ni nade, ni ljubavi, niti ičega što naš kršćanski život čini kršćanskim, a čovječanstvo ne bi imalo nikakvu budućnost. Znamo na mnogo toga zahvaljivati Bogu, na tome što nam je dao ovo ili ono. Možda bismo koji put trebali Bogu zahvaliti što je takav kakav jest. Takva se molitva zove slavljenje: njome Bogu ne zahvaljujemo zato što je nešto učinio za nas, nego ga hvalimo zbog onoga što on jest unutar sebe.

Cijelu emisiju “Pod križem” pogledajte OVDJE.