U 'Lirici križa' svakoga dana donosimo uskrsnu liriku hrvatskih pjesnika po izboru književnog povjesničara i kritičara Božidara Petrača. Za današnju emisiju odabrao je Vinka Nikolića i njegovu pjesmu „Uskrsna poruka majci“ u kojoj se pjesnik, daleko od doma, pita - 'Hoće li svanuti naši bijeli Uskrsi?'
Pjesnik, književni kritičar, urednik i publicist Vinko Nikolić, rođen je 1912. u Šibeniku. Diplomirao je južnoslavenske književnosti te ruski i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do 1941. radio je kao srednjoškolski profesor. U svibnju 1945. emigrirao je u Austriju. Bijegom iz jurećega vlaka izvlači se 1946. iz savezničkoga zarobljeništva i odlazi u Rim na studij književnosti. Godine 1947. preko Marseillea odlazi u Buenos Aires da bi 1966. napustio Argentinu i vratio se u Europu, živeći u Barceloni. Obnovio je i četiri desetljeća u iseljeništvu uređivao kultni časopis „Hrvatsku reviju“. Njegova rana refleksivno-narativna i elegična poezija obilježena je motivima šibenskoga zavičaja, težačkoga rada, religioznih doživljaja i roditeljske žrtve i ljubavi. Lirika pak nastala u egzilu zaokupljena je slobodom hrvatskoga naroda i žuđenim povratkom u domovinu. Velik udjel u njegovoj poeziji pripada religiozno prodahnutim stihovima, najvećim dijelom molitvenoga karaktera kojima se obraća Bogu, Kristu i Bogorodici. U pjesmi „Uskrsna poruka majci“ – a i majka je česta tema njegove poezije – ispjevanoj 1947. o Uskrsu u Italiji, daleko od majčinskoga doma i svoje zemlje, kao da nastoji ohrabriti i majku i sebe u nadi u svoj skori povratak. Vinko Nikolić preminuo je 1997. u Šibeniku.
USKRSNA PORUKA MAJCI
Opet je, majko, Uskrs, i proljeće u cvatu!
Da li si se na Cvjetnicu umila u cvijeću?
Nije ti ga imao tko donijeti iz polja našega,
jer mrtav je čuvar marljivi.
Ti si lice svoje u suzama umila,
u suzama za djecom svojom nesretnom.
Ti ćeš, majko, i na Veliku subotu, kad zvona zazvone
zvona uskrsna, zvona žalosna,
umiti lice suzama:
o blagoslovljen Gospodin, što Ti tolike suze dade,
da isplačeš tugu golemu svoga golemog srca!
Majko! Majko moja, moj je život otrovan!
I Uskrs je za me crn, ko crni dan,
i proljeće ledena zima, magla čađava,
i za me nema, nema radosti!
Koliko proljeća!
Koliko Uskrsa
bez Proljeća, bez Uskrsa!
Hoće li, majko, procvasti naše Proljeće?
Hoće li svanuti naši bijeli Uskrsi? –
Budi jaka, kao dosad, i velika u pregaranju,
budi velika, majko, u vjeri svojoj
u Boga i Hrvatsku!
I čeka me! Čekaj u kući našoj staroj na moru:
doći ću: živ ili mrtav!
doći ću: da živim ili umrem!
Doći ću, majko moja. Moram doći!