Martina Šimunić već 15 godina radi u Obiteljskom savjetovalištu pri Caritasu Zadarske nadbiskupije, a kako je otkrila uvijek joj je bila želja raditi s ljudima. Počela je volontirati u Caritasu te je s vremenom završila razne edukacije za obiteljskog i bračnog savjetnika.

Kako je istaknula, u društvu se najviše mijenja tehnologija dok su međuljudski odnosi u svojoj biti jednaki kao prije 50 ili 100 jer se bol duše i srca ne mijenja.

“S koronom i s potresima nisu isti okidači trauma s kojima ljudi dolaze u savjetovalište, ali simptomi su vrlo slični i iznenađujući. Sa simptomima se bave liječnici, a mi u savjetovalištima odgovorni smo za jedan proces kako da ljude naučimo da se nose s problemima u cilju da žive jedan kvalitetniji i ispunjeniji život.”

Prema riječima Martine Šimunić, trauma je rezultat životnog događaja koji je za osobu izuzetno ugrožavajući.

“Riječ je o situacijama u kojima je osoba izložena mogućnosti da izgubi svoj život. Ono što je važno za traumu da bi u svakom čovjeku, koliko god on mislio da je jak, izazvao patnju, a to su gubitak bliske osobe, svjedočenje nasilju, potresu i poplavi. U osobi izaziva strah i bespomoćnost te osjećaji nemoći.”

Šimunić je objasnila kako je naš organizam spreman obraniti se od traume tjelesnom reakcijom kao što je spremnost na bijeg ili borbu ili pak na zamrzavanje. Međutim, ukoliko je situacija jako teška živčani sustav je ne procesuira i onda slijedi trauma koja ima posljedice kao što je strah ili nespavanje.

“To je sve normalno, i mi često naglašavamo ljudima da su neke stvari normalne. Kažemo da nakon traume postoji posttraumatski stres. Čovjek kroz dva, tri mjeseca pokreće svoje adaptivne mehanizme i vrati se na funkcioniranje prije traumatskog događaja i osoba dođe k sebi. Međutim, nama ljudi kucaju na vrata kad te situacije traju mjesecima kao sjećanje na strah od vode kad osoba više ne može funkcionirati. Što prije osoba osvijesti što joj se događa i ako doživi strah od simptoma, najbolje je pitati što mi se događa. Pitaju me jesam li lud što se bojim nečega čega se prije nisam bojao. Može se dogoditi da bilo kakav miris, zvuk ili bilo što osoba se osjeća blokiranom te poželi pobjeći. Osoba u razgovoru sa stručnjakom osvijesti da se nešto događalo i da treba doći razgovarati te prolazi kroz procesa razumijevanja sebe. Nemojte se mučiti, potražite pomoć.”

Martina Šimunić kako gubitak muža ili pak gubitak djeteta može uzrokovati traumu.

“A često je i upravo rastava teško traumatsko iskustvo. U koroni je velika trauma bila da osobe nisu mogle vidjeti svog bližnjeg umirućeg u bolnici. Primjerice, to je za njih bilo jako traumatično. Svaka trauma je individualna.”

Cijelu emisiju “S druge strane ogledala” pogledajte OVDJE.