U današnjoj ćemo se emisiji pozabaviti još jednim hrvatskim velikanom socijalne misli iz 20. stoljeća – Velimirom Deželićem i njegovim spisima o Ukrajini u vrijeme Gladomora. Niz njegovih izabranih članaka i rasprava ukoričen je u zbirci „Socijalno djelovanje i društvena pravda“ koja je dio niza Hrvatska katolička baština, koju objavljuje Glas Koncila.

Šarolik je intelektualni profil Velimira Deželića. Doktor prava, književnik, urednik, novinar, redatelj, političar i sociolog. Ostao je upamćen kao jedan od najistaknutijih sudionika Hrvatskoga katoličkoga pokreta. Posebno su bili zapaženi njegovi spisi socijalne tematike u kojima je javno djelovao na tragu socijalnog nauka Katoličke Crkve. Posebno ga je nadahnjivala enciklika Quadragesimo anno pape Pija XI.

Kao angažirani katolički laik, dosljedan nauku Katoličke Crkve, Deželić se nije mogao zanositi „senzacijama“ i brzim rješenjima koja su nudili „izmi“ njegova vremena – nacizam, fašizam i komunizam. A jednako tako i liberalizam i kapitalizam. Zato je u jednom spisu iz 1930-ih Deželić zapisao:

„Današnjeg se poslodavca ne tiče ništa radnik ni namještenik, on traži i kupuje samo njegov rad. Rad čovjeka kao svaku drugu robu. A svakako traži najbolji rad uz najlošiju naplatu. Kada pak jedan radnik smalakše, doći će drugi. Premnogi se već nude, ma kako taj proleterski rad bio bez promjena i bez odaha, težak i glup, isti te isti kroz tjedne i mjesece… Je li bar proleteru ostala posljednja luč na putu kroz tamni život: utjeha i nada u vjeri?“

Iste bi riječi i danas mogao ponoviti Velimir Deželić nakon pogleda na suvremena zapadnjačka društva, čijem krugu neminovno teži i Hrvatska.

Iznenađujuća je Deželićeva sposobnost aktualizacije i danas, u eri interneta, kada informacije s jednog kraja svijeta na drugi doslovce putuju u sekundama. Naime, Deželić vrlo utemeljeno mogao pisati ne samo o zbivanjima u onovremenoj Hrvatskoj koja se nalazila u okovima monarhističke Jugoslavije, nego i o svjetskim zbivanjima. Svojim čitateljima informacije je donosio gotovo u – kazalo bi se suvremenim rječnikom – realnom vremenu, brzinom interneta. Tako je već 1930-ih, kada se u Ukrajini, na istoku Europe, zbivao – Gladomor – Deželić u jednom od svojih spisa otkrio jedan od glavnih uzroka tako strašnoga zločina. Tako je u spisu Crveno selo iz 1934. godine Deželić zapisao:

„Seljaci su jedini preostali koji još nisu sasvim ovisili o vladi boljševika. Svi su drugi već odavna postali namještenici, najamnici, sluge, kmetovi i roblje komunističke vlade. Protiv seljaka, kako tako još neovisnog dušmanina komunizma, navijestila je dakle crvena vlada posljednju odlučnu bitku“.

Zasigurno bi Deželić na tragu socijalnog nauka Katoličke Crkve znao u detalje razložiti i dublje motive iza aktualne ruske agresije na Ukrajinu.

No sada ćemo čuti jedno drugačije svjedočanstvo o razmjerima uništenja čovjeka koja donosi svaka ideologija velikodržavlja, ne samo aktualno rusko velikodržavlje na istoku Europe. Riječ je o dnevničkim zapisima Ukrajinke Oleksandre Radčenko, nastalim u vrijeme Gladomora. Radčenko je marljivo zapisivala strahote kojima je zbog tadašnjeg ruskog i sovjetskog velikodržavlja svjedočila kao Ukrajinka. Imala je samo jedan motiv – da njezine dnevničke zapise vide njezina djeca kada odrastu, da vide kako je 1930-ih ukrajinski narod „patio i jecao“. Jer, nitko ne bi mogao povjerovati da se jedno društvu, pa makar i ono socijalističko, uopće moglo pokušati graditi na takvim temeljima. Preživjela je Gladomor. No uhićena je 1945. i provela je deset godina u zatvoru. Njezino dnevničko svjedočanstvo crpimo prema zborniku „Genocidni zločin totalitarnog režima u Ukrajini“, objavljenog 2008. godine.

U jednom od svojih zapisa iz veljače 1931. Ukrajinka Radčenko navodi:

„Kad čitaš Lava Tolstoja, uvijek razumiješ njegovu ozlojeđenost nepravdom, koju je činila vlast u to grozno vrijeme. Ali sada se te noćne more čine mizernima spram toga što se događa u ovo vrijeme. Nema pravde. Samo batine i kažnjavanja“

Bogati seljaci – kao i svi seljaci koji su na bilo koji način bili politički sumnjivi – sovjetske su vlasti zvale kulacima. Biti kulakom, značilo je biti izopčenim iz društva, a vjerojatno i ubijenim. O tome Ukrajinka Radčenko piše:

„Zašto pati stotine tisuća ni zbog čega krivih ljudi? Djeca stradavaju zato što su im roditelji bili sposobni, energični radnici. ‘Razkulačuju’. Prije tri godine seljanin je imao dvije krave, konja, sijalicu, mlatilicu. To je ‘prvi kulak’. Uzimaju mu sve i istjeruju ga u tri dana, a u zadnje vrijeme – u 24 sata“.

A što bi na sva ta potresna svjedočanstva mogao dodati protagonist s početka naše emsije, Velimir Deželić? Jedno od njegovih promišljanja, koje bi moglo poslužiti i kao zaključak ove emisije, svakako je jedno od Deželićevih razmatranja iz 1934. godine:

„Jer čovjek je slika Božja i stvorenje kome su dana sva dobra zemlje da gospodari njima, a ne da bude bačen na dno života i niže od svake životinje (…) Čovjek je po prirodi svojoj stvoren da živi u obitelji sa svojom ženom i svojom djecom, da stvori sebi dom, koji će ljubiti kao što lastavica zna i ljubi svoje gnijezdo, u koje se uvijek vraća“.

Marino Erceg novinar je Glasa Koncila. Uz redovite vijesti iz Crkve u Hrvatskoj i svijetu, osobito se kao novinar bavi povijesnim temama. Objavio je i nekoliko radova povijesne tematike, a fokus njegovih istraživanja je na povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća. Doktorand je na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.