Lucijan Kordić, pjesnik, urednik i antologičar, rođen je 1914. u Grljevićima kod Ljubuškoga. Završio je studij teologije i filozofije u Mostaru. Kao franjevac zaređen je za svećenika. U svibnju 1945. uhvaćen je na Bleiburgu, ali je uspio pobjeći iz kolone križnoga puta u Sloveniji i domoći se Italije. U Rimu je završio studij slavistike i romanistike. Dugi niz godina radio je kao hrvatski dušobrižnik u Švicarskoj. Njegova poezija, nastala u egzilu, često je nadahnuta motivima bleiburške tragedije, prožeta osjećajem osamljenosti i nostalgije za proživljenim prostorima i slikama djetinjstva, zavičaja i domovine. U zbirci „Pod arkadama neba“ iz 1955. Kordić iznenađuje strukturama svojih stihova s vizualnim konstrukcijama, ideografskim oblikovanjem pjesme i kaliografskim eksperimentiranjem, grafičkim rasporedom pisanja i čitanja odozdo prema gore, nasljeđujući domete nadralizma i hermetizma. Kordićev religiozni subjektivizam posve je drukčiji od drugih pjesnika kršćanskoga nadahnuća. Kordić se najviše udaljio od izražajne katoličke tradicije i prepustio se pjesničkom govoru novih modernih strujanja. No pjesma „Zemlja čeka Uskrs“ odudara od njegovih uobičajenih pjesničkih iskaza: sva Zemlja, sve stvoreno i svaki čovjek iščekuje novi Eden, novu uskrslu, otkupljenu i proslavljenu stvarnost, „Mir Božjem narodu“. Lucijan Kordić poginuo je 1993. u prometnoj nesreći.

ZEMLJA ČEKA USKRS

Zemlja čeka Uskrs…!
vrh svojih meda i brjegova,
kada ne će više biti sječe stabiljaka,
smrznutih i izagnjilih snjegova;
kada ne će biti uprljanih rijeka
ni putova bez kolobrana i smjera.

Zemlja čeka Uskrs…!
kada će zalepršati zborovi ptica,
što nad obzorjem stakleni pjev vezu;
kada ne će nijedna zvijerka u šumi
osjetiti krvoločnost ljudskih živaca,
ostataka prhlih rugoba,
kada ne će biti krutih krotitelja
ni kljova otrovnoga zuba

Zemlja čeka Uskrs…!
kada ne će više biti mržnje ni prevrata
koračajuće vojske ni ludih najezda,

kada više ne će bojovnici od zanata
streljivo brusiti i zgoljnu smrt tresti;
kada će nestati prijevare i krade,
zloporabe radničkoga truda;
kada će iseljenik na tuđem pragu,
kao plod žulja i mučeničke rađe,
svoj zalogaj miroljubivo jesti.

Zemlja čeka Uskrs…!
kada će prestati tamnice i krvarnice,
logori novovjekih mučilišta;
kada će s lica iščeznuti žarišta
i srdžba, koja vedrine muti;
kada će čovjek čovjeku nuditi kitu cvijeća;
kada će zavladati osmijeh proljeća
i ljubav okruniti pruženu ruku.

Zemlja čeka Uskrs…!
da uzrastu svjetla na našem ognjištu
i srp ropstva bude razoren;
kada će zemaljski sin početi vjerovati
da je stvoren da živi za pobjedu i slobodu.
Zemlja čeka Uskrs… Mir Božjem narodu!