“Kod rastave uz trajanje ženidbene veze radi se o običnoj rastavi koja sa sobom ne donosi razrješenje ženidbene veze, nego samo privremenu obustavu ili konačan prekid zajedničkog ženidbenog života: zajednički bračni život (convictus coniugalis) ne spada na bit ženidbe, nego na njezinu cjelovitost”, tumači crkveni pravnik dr. Nikola Škalabrin, a za zajednički život navodi da prema tradicionalnom kanonskom izričaju obuhvaća među ostalim “zajednicu postelje, stola i stanovanja” te je “uzajamna dužnost i pravo ženidbenih drugova, koji su obvezni da je obdržavaju, a od nje ih ispričava samo zakonit razlog.”

Zakonik kanonskoga prava jasno kaže da se “tvrda i izvršena ženidba ne može razriješiti nijednom ljudskom vlašću, a ni zbog ikakva razloga, osim smrću” (kan. 1141), a pišući o “rastavi uz trajanje ženidbene veze”, što znači da je to “rastava od postelje, stola i stanovanja”, prvo ističe i ono što piše dr. Škalabrin: “ženidbeni drugovi imaju dužnost i pravo čuvati zajednički ženidbeni život, osim ako ih ispričava zakoniti razlog” (kan 1151), kao odgovor na pitanje čitateljice donosi Glas Koncila.

Kao zakonit razlog u paragrafu 1 kanona 1152 navodi se preljub zbog kojega ženidbeni drug “ima pravo prekinuti zajednički ženidbeni život, osim ako je pristao na preljub ili mu dao povoda ili i sam počinio preljub”, a u paragrafu 3 istoga kanona piše: “Ako je nedužni ženidbeni drug svojevoljno prekinuo zajednički ženidbeni život, neka u roku od šest mjeseci pokrene parnicu za rastavu (nije riječ o pokretanju parnice za proglašenje ništavosti ženidbe, nap. a.) kod mjerodavne crkvene vlasti, koja, pošto razmotri sve okolnosti, neka prosudi može li se nedužni ženidbeni drug navesti da oprosti prijestup i da trajno ne produži rastavu.”

I u kanonu 1153 u paragrafu 1 navode se razlozi za rastavu od stola i postelje: “Ako jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugog ženidbenog druga ili djecu ili drukčije čini preteškim zajednički život, pruža drugom ženidbenom drugu zakoniti razlog da se rastavi prema odluci mjesnog ordinarija i, ako prijeti pogibelj zbog odgode, prema vlastitoj odluci.”

Paragraf 2 toga istoga kanona navodi da “u svim slučajevima, pošto prestane razlog rastave, treba da se ponovno uspostavi zajednički ženidbeni život, osim ako crkvena vlast odredi drukčije”. Pri tome se, “pošto se provede rastava ženidbenih drugova, treba uvijek prikladno pobrinuti za potrebno uzdržavanje i odgoj djece” (kan. 1154), a “nedužni ženidbeni drug može, i to je pohvalno, drugoga ženidbenog druga primiti natrag u ženidbeni život; u tom se slučaju odriče prava na rastavu” (kan. 1155).