O evanđelju na četvrtu vazmenu nedjelju promišlja za Radio Mir Međugorje fra Tomislav Pervan:

Misaoni, hermetični i veliki pisac Kafka napisao je jednu kratku pripovijest u kojoj opisuje čovjeka sa sela koji u dubini svog bića traži smisao života i ne pronalazi ga. Zapućuje se taj čovjek u potrazi za ‘zakonom’, dolazi na prava vrata, ali ga stražar ne pušta unutra. Čuvar ga odvraća strašeći ga kako iza njegovih vrata slijede mnoga druga vrata s još strašnijim čuvarima od kojih i on sam strepi. Jadni čovjek nije računao s takvim poteškoćama. Vjeruje da je zakon svakom dostupan, nutarnji mu glas govori da stoji pred pravim ulazom, strah ga je unići, sjeda pred vrata i provodi tu svoje dane i godine. Sva nastojanja i podmićivanja ne pomažu. Stražar mu iznovice govori kako ga ne može pustiti. Bijednik je usredotočen samo na toga prvog stražara i misli da je on jedina zapreka.

Na kraju siromah osljepljuje, bliži se čas smrti i nutarnje mu iskustvo veli da se zadnji put obrati stražaru. Veli mu: “Po zakonu naravi svi moraju umrijeti. Kako to da nitko za ovih dugih ljeta nije tražio ulazak na ova vrata?” Stražar mu odgovara: “Na ova nitko i nije mogao unići jer ovaj ulaz bijaše određen samo za tebe. Sad taj ulaz zatvaram i idem za svojim poslom”. I jadnik nije pronašao put ni vrata u život.

Za Kafku vele njegovi prijatelji da mu bijaše apsolutno nemoguće napisati ili izreći nešto nevažno, nebitno. Nikad se nije iz njegovih usta čula plitka ili površna riječ. Ako ne bi imao reći nešto bitno, onda je radije šutio. Bio je Židov i vjerovao u Apsolutno, Boga. Zakon bijaše za nj nešto poput znamen za Boga. Ni za čim nije toliko žudio koliko za sjedinjenjem s tim Apsolutom, s Božanskim, s Čistim. Za Neuništivim. Stoga je potrebno u sebi osloboditi to Neuništivo, zapravo postati sam neuništiv, slobodan, ili jednom riječju: bivovati!

Onaj čovjek sa sela ćuti u sebi taj nagon, ali se zapreke na putu gomilaju i povećavaju, teškoće su danomice sve veće i one priječe put samoostvarenju, konačnom smislu. Svatko tko se želi suočiti s vječnom, konačnom istinom, susreće se s tim teškoćama. Ne dolazi na cilj jer je zauzet zaprekama. Prepušta se pasivnosti, ne odlučuje se za bitno, proigrava životne šanse, i na kraju se vrata pred nosom zatvaraju. Na kraju mora spoznati da onaj tko poklekne pred prividnim silama, pričinama, patvorinama, da ga one na kraju taktikom oklijevanja i odugovlačenja ubiju. Iskusio je to pisac kroz svoj život, iskustvo je to bezbrojnih koji idu svijetom besciljno, ne znajući na koja bi vrata unišli u život, tumarajući unaokolo i živeći u besmislu. I životnom nedohodu.

Isus nam se predstavlja ne kao strašni čuvar, kao Kerber, koji priječi ulazak u život, već kao vrata koja treba otvoriti te kroz koja treba unići. Ja sam vrata u život, ja sam vrata u ovčinjak, ja ne odbijam nikoga tko mi pristupi. On ide ispred nas, krči put, nitko ne dolazi k Ocu osim po njemu. Isus je božanska privlačna, magnetska snaga. Upućujući svoj poziv, svojim umilnim glasom, hvata čovjeka u domenu, doseg svoje riječi. Sve zavisi od nas. Hoćemo li glas čuti i slijediti ga. Potrebno je učiniti prvi korak.

Pred zatvorenim vratima. Ne samo fizičkim, nego vratima srca. Koliko ih danas hoda zemljom zakopčanih, zatvorenih u sebe, depresivnih? Isus kaže – Ja sam vrata ovcama! Isus je širom otvoreno srce za sve. Kako je loše u zajedničkom životu, u obitelji, na poslu, u zajednici vidjeti mrka i zatvorena lica i srca oko sebe. Ozračje je ledenog doba gdje su osjećaji zamrznuti. Postoji depresivna atmosfera gdje nije moguć pristup drugome, gdje nema razgovora. Srca su zatvorena. Drugačije je kada su srca otvorena. Tamo ljudi vole razgovarati jedni s drugima, možeš govoriti o sebi. Vidiš vedra lica. I suze mogu poteći. Svima je dobro, čak i više: dobri smo jedni drugima.

Sjetimo se žene na Jakovljevu zdencu. Ona se ne osjeća odbačenom, nju je Isus prihvatio kakva jest, sa svim manama i zastranjenjima. Nije je odbacio i stoga je sretna te se vraća u svoje selo govoreći kako joj je taj Židov rekao sve što je počinila. Nestaje straha, hladnoće, ravnodušnosti. Tako je i kod nas. Kad osjetimo pozornost, sigurnost, toplinu, onda smo slobodni, nismo više ugroženi, možemo dati svoj doprinos. To Isus hoće od nas. Otvoriti se. Isus je rekao onomu gluhonijemomu – Ephata – Otvori se! Izgovoreno je to i nad nama u trenutku krštenja. Trebamo se otvoriti Gospodinu koji nas čeka otvorena srca i raširenih ruku. On je širina, ovce prepoznaju Pastira po glasu.

Iz svagdanjeg života već nam glas na telefonu može reći tko nam se i kako nam se obraća. Zvuči li glas poznato ili čudno, rađa li u nama strah ili radost. Glas je uvijek signal, u glasu je cijela osoba. Glas je nešto najosobnije. Sjetimo se prizora uskrsnog jutra. Marija Magdalena susreće u vrtu gdje bijaše grob Isus, ali ga ne prepoznaje. Tek kad je nju oslovio njezinim imenom, prepoznaje ga po glasu. To je jedinstveni glas, nitko nije kao on izgovarao njezino ime. To je pogađa u srcu i radost je preplavljuje. Ona mu vjeruje. Stoga Isus i upozorava na razbojnike i kradljivce koji upadaju u stado te kolju i kradu.

Isusov pogled, glas, zov otvara nova prostranstva i obzore, uvodi u istinu, puninu života (‘dođoh da imaju život, u izobilju da ga imaju’, veli on sam: r.10). Da apostoli nisu čuli Isusov glas, pošli za njim, da nisu učinili prve nesigurne korake za Isusom, tko bi ih se još danas sjećao? Tko bi za njih uopće znao? A oni koji su se susreli s tim glasom, osjetili su neodoljivost osobe i zova. Ili kao što se izrazio jedan Nietzsche: “Najrazumljivije u govoru nije sama riječ, već ton, jačina, modulacija, tempo s kojim se izgovara slijed riječi; Jednom riječju: glazba iza riječi, žar iza te glazbe, osoba iza te žarkosti: jednom riječju sve ono što nije moguće napisati”.

Tako bijaše s Isusom. Koliko je povjerenje, pouzdanje, sigurnost i sugestivna moć zračila iz njegovih riječi upućenih tolikim patnicima, bolesnicima, tražiteljima pomoći!

Govoreći skolastičkim rječnikom nutarnja forma, forma formans, svega što je u svezi s kršćanstvom jest Isus Krist. On omogućuje pristup u dubine ljudske egzistencije, on poznaje tajne našeg života. Sržnu misao i točku našeg vjerovanja izrekao je sv. Ivan riječju: “I Riječ je postala tijelom i nastanila se među nama” (Iv 1,14). To će reći da se Božja bezuvjetna istina o nama povezala nerazdvojivo s njegovom ljubavlju i istinom u osobi Isusa Krista. Stoga je Isusu svojstven glas sposoban dodirnuti najdublje tajne čovjekove osobe, probuditi zapretane sile, liječiti, osloboditi, voditi.

Nije dovoljno reći čovjeku istinu. Potrebno ju je reći glasom ljubavi, istine, razumijevanja. Upravo kao što ovce razumiju i shvaćaju što im njihov pastir govori. Slijede ga jer znaju da ih ljubi i prihvaća i da život za njih polaže. Zato možemo s pravom reći da od Isusa nema nijednoga koji bi bolje poznavao naš život i vodio ga prema sreći. “On svoje zove imenom, izvodi ih, i one ga slijede jer poznaju njegov glas.” Poznaju ga po glasu. Taj se ne dade nikojim i ničijim drugim glasom zamijeniti. Glas je to prepoznatljiv među tisućama i milijunima drugih.

Kako se priviknuti na taj glas? Neka nam tu bude učiteljem i primjerom jedan od vodećih katoličkih pisaca dvadesetog stoljeća Fr. Mauriac. Redovito je otvarao Novi zavjet sa željom da na izvorištu čuje glas svog Učitelja. On bilježi: “Da bih čuo taj glas, ne pouzdajem se toliko u suvremene tumačitelje, profesionalne egzegete, već osluškujem svoje nutarnje uho. Postoji tako prepoznatljiv ton koji mi je drag, jezik za koji sam siguran da me ne vara. Kad je koji čovjek uopće govorio kao što je to činio Isus Krist”? Slušanje njegova glasa, nezamjenljiva i neprevarljiva, izoštrava naš sluh, a ujedno preobražava našu nutarnjost. Čovjek prestaje ponašati se kao vuk, biti plaćeni najamnik…

“Gospodin je pastir moj…” Iskustvo je to Starog zavjeta. Nisu to kraljevi, moćnici, faraoni, generali pastiri. Samo je Gospodin, Jahve pastir. Taj Bog nije nešto, već Netko tko nam dolazi u susret, u liku Isusa Krista. Zato nas Isus poziva da prihvatimo svoj život u Božjem ozračju, pod njegovom rukom voditeljicom, njegovim budnim okom; ne policijskim koje je tu u ime zakona, već onim koje otvara srce, u znaku istine i ljubavi.

Nemaj drugih bogova osim jednoga, svoga, koji posla svog Sina da vas vodi. Samo je to put u slobodu, čovjekoljublje i puni život. Za svu bogovjetnu budućnost Isus ostaje mjerilo ponašanja u međuljudskim odnosima, poglavito u Crkvi. S tzv. pastirskim štapom zna se i dade se na razne načine postupati, ali svakom pastiru u Crkvi ostaje oporučno Isusova riječ: „Kraljevi naroda gospodare nad njima, i oni koji vrše vlast nad njima hoće da se zovu dobrotvori. A vi ne tako! Naprotiv, tko je najveći među vama neka bude kao najmanji, a upravitelj kao poslužitelj… Ja sam među vama upravo kao poslužitelj” (Lk 22,25 sl.). Stoga Isus i veli: Ja sam vrata! Na drugi način nije moguće pristupiti čovjeku, steći povjerenje. Moguće je ugoniti zakone, kazne, carine, poreze, stvoriti savršeni izvršni ustroj, ali je čovjeka moguće pridobiti samo znajući ga i zovući ga po imenu, prihvaćajući ga, ljubeći, upravo u Isusovu Duhu.