I ja hoću biti ovca tvoja, vjerno ići za tobom ću svud. Glas ću slušat premili tvoj vazda, nit’ od Tebe ja ću ići kud’! Riječi su to jedne od strofa hrvatske pučke popijevke Spasitelju, dobri Isukrste koje nas uvode u tematiku današnje četvrte vazmene nedjelje – Nedjelje dobrog Pastira. U Ivanovu evanđelju Isus se sâm predstavlja kao pastir. Drevna je to biblijska slika dubokoga značenja i poruke: Bog je pastir koji brine za svoje stado. Iako se izvana gledano sve ovce čine jednakima, anonimnima i bezimenima, Bog ih gleda drugačije. Današnje evanđelje veli nam da je Bog pastir koji ovce svoje zove imenom! To znači da jedna ovca, odnosno jedna osoba za Isusa nije tek jedna u nizu mnogih, nije tek broj. Naprotiv, Isus svaku poznaje i zove imenom.

Zasigurno smo se bar jednom u životu iznenadili kada se neki poznanik, stari kolega ili profesor sjetio našega imena. U takvoj neočekivanoj situaciji čovjek ostane pomalo iznenađen i ugodno obradovan: netko me pozna po mome imenu, netko zna za mene. Upravo se tako Bog u Isusu Kristu odnosi prema ljudima: ja ih poznajem! Poznavati ima puno dublji smisao od pukoga pamćenja imena neke osobe. Poznavati nekoga znači spoznati ga, shvaćati ga, razumijevati ga. U konačnici znači biti blizak s nekim. Takvim nam se predstavlja Bog u Isusu Kristu: za njega nismo anonimni, ni nebitni. On nas osobno poznaje.

Evanđeoski ulomak koji današnja liturgija stavlja pred nas otkriva nam još jednu bitnu karakteristiku Dobroga pastira. Naime, Isus je pastir koji svojima donosi život u izobilju, a to znači spasenje. Štoviše, on će darovati svoj život, odnosno samoga sebe kako bi njegovi učenici imali puninu života. Po tome se razlikuje od plaćenika i najamnika kojima je stalo samo do osobnoga profita i ugleda. Isus ne gleda svoju korist u vršenju pastirske službe. Njegova je bezuvjetna ljubav istinska i ozbiljna.

Na tu Božju ljubav iskazanu prema ljudima u Isusu Kristu svaki čovjek ima slobodu odgovoriti uzvraćanjem ili ju pak odbiti. Ako se ta ljubav prihvati, onda je jasno da kao Isusovi sljedbenici neprestano moramo slušati njegov glas. Iz slušanja te iz poslušnosti tom glasu rađa se istinski život vječni koji nam daje Dobri Pastir. Zapravo, slušanjem Isusova glasa i mi sami postajemo dionici vječnoga života. No, da bismo postali Kristovim učenicima u pravom smislu riječi, potrebno je ne samo slušati nego i poslušati glas Uskrsloga Krista, a to znači prihvatiti ga u slobodi srca i učiniti ga svojim vlastitim programom života.

Takav put slušanja Kristova glasa i nasljedovanja njegova primjera izabire svatko od nas ako se želi zvati Kristovim učenikom – kršćaninom. Na poseban način to čine svećenici i Bogu posvećene osobe (redovnici i redovnice). Danas Crkva obilježava i Svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Molimo za sve svećenike, redovnike i redovnice da žive po uzoru na Dobrog Pastira koji je iz ljubavi položio svoj život za svoje bližnje. Kako je teško kada u nekim mjestima nema svećenika ili kada svećenik mora napustiti neko selo zbog sve manjeg broja duhovnih zvanja! Znademo li vrednovati taj dar prisutnosti svećenika i drugih Bogu posvećenih osoba koji imamo u svojoj sredini, znademo li Bogu za njega zahvaljivati? Uputimo danas dobrome Bogu zahvalu za sve naše svećenike, redovnike i redovnice koje je stavio na naš životni put te molimo da nam pošalje novih duhovnih zvanja.

Zapamtimo: svi smo mi u Božjoj ruci, Njegovi smo i stalo mu je do nas. On nas poznaje, a to znači ljubi te nam daruje život u izobilju, daruje nam spasenje. No, tek kada osobno pružimo Bogu zauzvrat svoju ruku, kada ju s povjerenjem predamo Gospodinu, tada ćemo istinski moći pjevati one riječi: glas ću slušat premili tvoj vazda, nit’ od Tebe ja ću ići kud’. Odlučimo i mi ne samo slušati Božju riječ i Božji glas preko njegove Crkve nego tu riječ i glas doista i poslušati!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Brune Diklića  prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.