Promišljanje vlč. Šaguda objavljujemo u cijelosti:

Nakon liturgije Vazmenog trodnevlja, nakon što smo s Isusom prošli kroz otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća, ne ostaje previše toga što treba reći idući dan – sve nam je poznato. To potvrđuje i sv. Petar u prvom čitanju kada kaže: „Vi znate što se događalo…“ (Dj 10,37).

Znamo li što se događalo?

No jesmo li doista shvatili što se to dogodilo s Isusom? Što znače Isusovo krštenje, naučavanje, smaknuće i njegovo uskrsnuće, o kojem govori sv. Petar i za koje kaže da ga trebamo propovijedati i svjedočiti narodu (usp. Dj 10,37–42)? Konkretnije, što nam zapravo Isusovo uskrsnuće donosi, zašto slavimo Uskrs i zašto kažemo da je to središte i temelj naše vjere? Što smo sve njime zadobili?

Kada bi Isusova muka, smrt i uskrsnuće značili samo oslobođenje od grijeha i vječni život, onda bi to evanđelje zapravo bilo žalosna priča za nas ljude. Da bude jasnije zašto je tako, pokušajmo napraviti jednu usporedbu. Zamislite da se nalazite u ovakvoj situaciji: život vam je krenuo lošim smjerom, jedna je kriva odluka dovela do druge, naposljetku ste se našli u zatvoru, osuđeni na smrt, i sad samo čekate dan kada će vas pogubiti. No to nije sve: povrh toga bolujete od smrtonosne bolesni, a od obitelji i prijatelja nemate nikoga jer su vas svi napustili. Žele vas vidjeti jedino ljudi kojima dugujete novac. Međutim, samo nekoliko dana prije pogubljenja iznenada nazove predsjednik i objavi da vas je odlučio pomilovati, da nećete biti pogubljeni. Moglo bi se reći da je to dobra vijest, da se dogodilo nešto lijepo. Ali evanđelje nije samo lijepa i dobra vijest: ono je radosna vijest! Bi li vam ovakvo što donijelo toliko radosti da biste odlučili od tada cijeli život govoriti samo o tome? Naravno da ne, zato što vam ostaju drugi problemi: tu je smrtonosna bolest, ali i vjerovnici koji vas čekaju na izlazu iz zatvora. Takva bi bila slika Uskrsa da je Isus umro samo zato da se oproste naši grijesi. Da bi to ostvario, Bog nije morao slati Isusa, mogao je jednostavno potpisati dekret. Isusovo uskrsnuće ipak znači mnogo, mnogo više.

Kako bismo shvatili što, vratimo se u onaj trenutak kada je predsjednik nazvao i obznanio vijest o pomilovanju. Zamislimo da je tada dodao i ovo: „Oni dugovi koje si imao… sve sam ih platio. A ona tvoja bolest… nađen je lijek za nju. Liječnici su već na putu do tebe. Ali to još nije sve: odlučio sam te i posvojiti! Doći ćeš živjeti sa mnom u mojoj kući, jest ćeš za stolom s mojim sinom, sve moje postat će tvoje. Kada jednoga dana ostarim, tebi ću povjeriti upravljanje nad svime što posjedujem. Ti si moj nasljednik.“ Složit ćete se, to bi tad zaista bila radosna vijest!

Uskrsnuće je naše pobožanstvenjenje

Isus je umro da nas uvede u kuću Očevu. Nije nas samo oslobodio od pakla, od vječne kazne, nego je izliječio našu bolesnu narav i omogućio nam da već sada, ovdje na zemlji, možemo biti sinovi nebeskog Oca.

To je ono što se dogodilo u protekla tri dana. Isus je umro da nas uvede u kuću Očevu. Nije nas samo oslobodio od pakla, od vječne kazne, nego je izliječio našu bolesnu narav i omogućio nam da već sada, ovdje na zemlji, možemo biti sinovi nebeskog Oca. Slomio je okove smrti i zla, omogućio nam je da živimo u punini. Raj nije samo nagrada koja pripadne dobrima nakon smrti: Isus je svojim uskrsnućem poništio granicu koja je strogo odvajala nebo od zemlje, vječnost od smrtnosti. Mi koji smo kršteni, koji živimo sakramentalno, koji se hranimo kruhom što je s neba sišao, s Isusom već živimo uskrsnuće od mrtvih.

Jedna stara otačka izreka kaže: „Sin Božji postao je čovjekom kako bismo mi postali Bog” (sv. Atanazije Aleksandrijski). Svetkovinom Uskrsa ne slavimo samo Isusovo uskrsnuće i pobjedu nego i naše uskrsnuće od mrtvih. Shvaćamo li dakle što se dogodilo? Isus nam je omogućio da postanemo poput Boga – već ovdje na zemlji! To je ono o čemu Petar govori, to je ono što je on vidio i doživio, ali i mi, jer liturgija nije tek prisjećanje, obilježavanje Isusove smrti i uskrsnuća, nego ulazak u taj događaj. Mi smo također ovih dana s Isusom zajedno jeli i pili, bili smo svjedoci njegove muke i praznoga groba. Isus nam nalaže da to propovijedamo i svjedočimo dalje.

Zaključak

Isusovo uskrsnuće mijenja sve! Toliki su izgubljeni, pogubljeni, tjeskobni, depresivni, žalosni, utučeni… Radosna vijest očito još nije prodrla do njih. Svima je nama povjerena ta apostolska zadaća. Sjetimo se što piše u Evanđeljima: kada su žene došle i našle prazan grob, što su prvo napravile? Nisu jednostavno otišle, nego su otrčale javiti drugima, onima koji još nisu znali za uskrsnuće. To je bila prva evangelizacija: Marija Magdalena evangelizirala je Petra i druge učenike. Tek su nakon toga Petar i Ivan stigli na grob, i vidjeli su i povjerovali (usp. Iv 20,8).

To što smo doživjeli ne smijemo zadržati samo za sebe, ovu radosnu vijest da smo postali Božja djeca treba hitro javiti svima. Idite i činite tako, kako bi svi ljudi mogli s nama dijeliti tu radost i vječni život!