"Uskrs je 'magna charta' kršćanstva, kršćanske slobode. Naša vjera počiva na očima i iskustvu onih koji su vidjeli Uskrsloga, odnosno kojima se Uskrsli ukazao. Ti su bili uvjereni kako je pobijedio smrt i prenijeli su taj događaj na svoje suvremenike i sve buduće naraštaje", poručuje fra Tomislav Pervan.
Promišljanje o Uskrsu prenosimo s portala Radija Mir Međugorje:
“Tko si ti?” – upitnik je koji se postavlja Isusu za njegova života, poglavito za njegova suđenja, procesa. Svi su za njegova djelovanja u čudu glede te jedinstvene osobe, a tajanstvenost nije uklonjena skidanjem s križa, polaganjem u grob. Pitanja se postavljaju već dva puna tisućljeća. Odgovor na to kušaju dati evanđelja u svojoj višeslojnosti, ostali spisi Novoga zavjeta koji kušaju probuditi vjeru u slušateljima i čitateljima.
I svi pokušaji da se Isus definira nadilaze običnu pojavnost, na nemogućnost svesti tog Isusa na obična Josipova sina, pa ni putujućeg propovjednika, proroka, čudotvorca, silna na riječi i djelu. Odgovor pada na sam Uskrs: Isus se očituje kao dovršitelj povijesti, Otkupitelj, Spasitelj, Osloboditelj. Sve one značajke stapaju se u jedno nerazdvojivo jedinstvo, makar tumači Pisma i suvremena egzegeza kušali izdvajati pojedine segmente i promatrati ih izdvojeno iz cjeline te jedincate osobe.
Nemoguće je Isusa svesti na njegovu povijesnu pojavnost. Uskrsnuće je glavno žarište, težište i uporište svih novozavjetnih spisa, a upravo se na toj činjenici duhovi dijele.
Nemoguće je Isusa svesti na njegovu povijesnu pojavnost. Uskrsnuće je glavno žarište, težište i uporište svih novozavjetnih spisa, a upravo se na toj činjenici duhovi dijele. Jer uskrsnuće spada u one događaje koji poput munje paraju i obasjavaju cjelokupnu povijest čovječanstva. Munja je stvarna i trenutna, gotovo neuhvatljiva, ali nabijena tolikom energijom, da joj učinke možemo samo slutiti. Isto je i s uskrsnućem.
Još uvijek su nam svježe slike Velikog petka u našim mislima, vika i graja odzvanja u našim ušima: nasilje i krv; iskrivljenja usta koja jednom kliču “Hosana!”, drugi put viču “Raspni!”; tuga male grupe koja je znala da je preplavljena kaosom običnog života koji ide svojim tijekom, s došljacima koji svud naokolo kupuju i prodaju, cjenkaju se i žure, slaviti treba Pashu, veliki blagdan. Sve se to odvija na Veliki petak.
Uskrsno jutro pruža zapanjujući kontrast. Sve je tiho, sabrano. Blagotvorna hladnoća temperira zrak i i osvježuje ga. Svijet koji se još nije probudio počiva u zagrljaju sna – i nije li istina da čak i teški kriminalci pokazuju u snu neku vrst nevinosti, unatoč zlu koje su počinili?
Slika koju je naslikao Ivan u svome evanđelju slika je reda, urednosti. Red je vidljiv čak i u načinu na koji se događaji odvijaju. Iz drugih evanđelja znamo da su se žene s pomastima za pomazanje Isusova tijela brinule tko će im odvaliti kamen s Isusova zapečaćena groba. Marija nakon što je došla na grobu zapaža kako je kamen odvaljen pa bez daha trči Petru i drugom učeniku kojega je Isus osobito ljubio javljajući kako su uzeli Gospodina iz groba
Ta neodređena zamjenica “oni uzeše” dovoljno govori. Kad su stigli na grob, vidjeli su da je sve u redu. Nikakva otimačina ni krađa. Naprotiv, čak i u grobnici vlada red. Imamo i detalje. Dok su platneni povoji ležali na zemlji, platno koje je prekrivalo Gospodinovo lice bilo je “napose smotano na jednom mjestu”. Ova činjenica sugerira stanoviti red u Isusovom uskrsnuću: nema nasilnih valova praćenih munjama i potresima, već buđenje iz sna, pospremanje posteljine. Isus ostavlja svoje mrtvačke plahte u redu, kao da je bio samo gost smrti preko noći. To je fina gesta. To očituje Božju blagost čak i pred mržnjom i uništenjem. Iznad svega pokazuje koliko je uskrsnuće gotovo naravna stvar. Cijela scena prenosi jasnu poruku da stvarnost i našega života te umiranja može biti posve drukčija nego to očekujemo.
I doista, Bog koga poznajemo jest Bog koji stvara red. Riječ kosmos kojom označavamo puninu svega što postoji znači red, poredak. Bilo da razmišljamo o noćnom nebu ili pčelinjoj košnici, slijedu godišnjih doba ili vlastitom otkucaju srca, obrasci su naskroz predivni, u mikro- i makrokozmosu koji su savršeno usklađeni jedan s drugim. Nered dočim nosi otisak čovjekovih ruku. Oko sebe i u sebi mi remetimo sve, uzrujavamo se, lomimo, zgroženi smo posljedicama onoga što smo učinili, ali u cjelini ne preuzimamo odgovornost.
Rijetke prilike u kojima se naše ateističko vrijeme poziva na onostranost obično su suočavanja s ishodom ljudske drskosti i preuzetnosti. Tada ljudi misle kako moraju Bogu postaviti pitanje: “Kako je to Bog mogao dopustiti?” Uskrsno evanđelje pokazuje kako Bog stvara novi poredak iz kaosa koji smo mi izazvali. Takva je Božja kozmička simfonija. Uspijeva orkestrirati čak i oštre, očito ružne nesklade unutar cjeline krajnjeg sklada.
Gospodin ipak radije obnavlja svoj red u svijetu nego da resetira naš nered. To vrijedi za svakoga od nas na intiman način. Ako dopustimo anđelima da odvale teški kamen koji priječi put u naša srca, Bog ulazi da izliječi i ponovno uredi naše poremećene osjećaje. Rast u krjeposti, u svetosti, moguć je jedino ako naučimo voljeti više red nego kaos – i budimo dovoljno ponizni da priznamo da, ovdje, svi možemo nešto naučiti.
Toliko smo navikli na nered i nekako smo naučili u njemu saviti udobno gnijezdo za sebe da ne dopuštamo lako Duhu da obavi svoj pročišćavajući posao. Sklupčamo se u svojim pokrivačima umjesto da ih uredno pospremimo kako bismo izašli na svjetlo dana. Istina o tome tko smo, kaže sveti Pavao, ‘skrivena je s Kristom u Bogu’. On je uskrsnuo. Uzdići ćemo se s njim u onoj mjeri u kojoj dopustimo da njegov život bude naš život. To znači dovesti u red vlastitu kuću.
Pametan je i racionalan poticaj odgovoriti na Božju milost suprotstavljanjem kaosu: pospremanjem svoje nutrine; dopuštajući da ljubav stvori red u nama; opasujući bedra istinom i uzimajući štit vjere kako bismo stupili u borbu protiv nevjere i laži.
Kad je uskrsnuo od mrtvih, Krist je našim životima dao zadivljujući potencijal i u vremenu kao i za vječnost.
Kad je uskrsnuo od mrtvih, Krist je našim životima dao zadivljujući potencijal i u vremenu kao i za vječnost. Neka ga budemo dostojni i dobro ga iskoristimo. Neka svima bude jasno što smo vidjeli i vjerovali; i tako, našim vjerodostojnim svjedočenjem za Krista, neka i drugi budu oslobođeni nevjere i sljepoće.
Uskrs je “magna charta” kršćanstva, kršćanske slobode. Naša vjera počiva na očima i iskustvu onih koji su vidjeli Uskrsloga, odnosno kojima se Uskrsli ukazao.
Uskrs je “magna charta” kršćanstva, kršćanske slobode. Naša vjera počiva na očima i iskustvu onih koji su vidjeli Uskrsloga, odnosno kojima se Uskrsli ukazao. Ti su bili uvjereni kako je pobijedio smrt i prenijeli su taj događaj na svoje suvremenike i sve buduće naraštaje. Osobna sigurnost, uvjerenje, iskustvo, zajednički i isti sadržaj onog što se pripovijeda, o čemu se daje svjedočanstvo.
Na Uskrs se obistinjuje ono što u Časoslovu čitamo na Veliku subotu: “Probudi se! Ustani od mrtvih! Ja sam Bog tvoj, a zbog tebe sam postao tvoj sin. Zbog tebe i zbog ovih koji su tvoji potomci sada govorim i zapovijedam svima što su okovani: Iziđite! A onima što su u tami: Nek vas Svjetlo obasja! A usnulima: Ustanite!… Ti si u meni a ja u tebi, jer smo jedna nedjeljiva osoba”. “Ustani”, nastavlja isti pisac, “pođimo odavle. Nisi stvoren za tamnicu ti koji si još uvijek u tamnici”.
Isus je raskinuo okove smrti i podzemlja. Možemo samo predočiti kakvi bijahu zatvori u to doba, bez tračka svjetla, bez mogućnosti ikakve komunikacije, posvemašnja odsječenost od bilo koga i čega, lišen svega i svakoga, posvemašnja otuđenost. Jer čovjeku daje životno uporište najprije zajedništvo i sudjelovanje u životu s drugima. Gdje mu se to uskrati, prestaje biti ono što kao čovjek i biće jest. Gubi svoje dostojanstvo i ljudska prava, na kojima počiva svaka sloboda. Smrt je prekid bilo kakve komunikacije s bilo kime.
Još je dublja i mračnija tamnica čovjekova duha zarobljena neistinom, laži, ideologijom, neslobodom. Ako ne poznaje istinu, ako ne zna tko je i što je, kamo smjera i zašto je ovdje, onda je otuđen od sebe, živi u egzistencijalnoj laži, zatočenik svijeta pričina. Jer svakom čovjeku temeljno pravo jest pravo na Boga, i bez toga temeljnog prava čovjek se srozava na običnog potrošača koji zadovoljava svoje potrebe. Upravo je u tome i prava tragedija suvremenog čovjeka da mu se sve nudi u lijepom omotu, ali na kraju ne zna čemu sve to služi. Samo se prividno suvremeni mislioci bave onim Pilatovim pitanjem “A što je istina?”, dok im zapravo nije do istine. Istine i nema, postoje samo interesi i interesne sfere, i stoga je čovjek lišen svog ljudskog dostojanstva. Svatko ima svoju „istinu“ te stoga imamo globalni relativizam u odnosu na istinu.
“Čovječe, nisam te stvorio za tamnicu”, viče Gospodin kao Gospodar Podzemlja Adamu. Upravo je Uskrs dan kad se svakome u ruke pruža svijeća, znamen svjetla Krista uskrslog, da iziđe na svjetlo dana. Poziv je to da se vratimo svomu krštenju, da prihvatimo ruku istine, kojom nas Krist – Orfej izvodi iz podzemlja uz nebesko suzvučje i pjev anđela.
“Istina će vas osloboditi”, reče Gospodin onima s kojima se sporio (Iv 8,31sl.). “Ja sam istina”, i po tome put, po tome život. U onoj uskrsnoj homiliji veli sam Gospodin Adamu: “Ja tvoj Bog zbog tebe postadoh tvoj sin. Stvorio sam te za slobodu, da se konačno zaputiš iz tamnice”.
Suvremeni pisac i filozof, ateist Sartre u svojoj drami “Iza zatvorenih vrata” opisuje čovjeka kao biće koje je beznadno zatočeno iza teških rešetaka i svoju žalosnu sliku čovjeka sažimlje u riječi: “Pakao: pa to su drugi”. Budući da je to tako, budući da je čovjek čovjeku vuk i pakao, stoga je pakao posvuda oko nas, i stoga su na sve strane zatvorena vrata.
Uskrs je dan pucanja i otvaranja grobova, otvaranja tamnica, zatvorenih vrata. Dan slobode. Stoga se ona misao može okrenuti: „Raj: pa to su drugi, moji bližnji“. Oni kojima predajem stijeg vjere, baklju uskrsnog ognja, plamen uskrsne svijeće. Krist nas poziva da pronađemo u njemu svoje nebo, da ga otkrijemo u bratu čovjeku te tako jedni drugima postanemo dio neba na ovoj zemlji.
Potrebno je prihvatiti njegovu ruku i dati se njime voditi. Ono što se zbilo u edenskom vrtu s negativnim predznakom u obliku čovjekova iskonskog pada, nakon što sagriješiše i otvoriše im se oči te dođe grijeh kao stepski požar na ovu zemlju, događa se ovdje, na Uskrs s pozitivnim predznakom.
Milost se širi, daje joj se mogućnost širenja od osobe k osobi, od brata k bratu. Potrebno se tu pronaći i prihvatiti luč te je proslijediti bratu i sestri pored sebe.