Uvodeći u ovaj dan Crkva u Rimskom misalu napominje kako „na veliku subotu Crkva ostaje uz grob Gospodnji razmatrajući Njegovu muku i smrt i uzdržava se od misne žrtve. Oltar je gô. Tek poslije svečanog bdjenja ili noćnog iščekivanja uskrsnuća vrijeme je vazmenoj radosti koja u svom obilju traje pedeset dana“ (Veliki tjedan, str. 141).
1. Grob Gospodnji
Kao i Veliki četvrtak, tako i Velika subota ima dva dijela: prijepodnevni i onaj večernji. Dok se u našim krajevima zadržao običaj pohoda grobu Gospodnjem, u tradiciji Rimskoga obreda prijepodnevni dio Velike subote bio je obilježen krsnim karakterom.
Pohod grobu Gospodnjem, kao i većina obreda u Velikom tjednu, vjerojatno je običaj koji je preuzet iz Jeruzalema, iz 4. stoljeća. Naime, car Konstantin, a po želji svoje majke svete Jelene (Križarice) naredio je izgradnju monumentalne građevine koja će biti dostojna mjesta koje se najviše časti na svijetu i to zato što čuva grob Gospodnji. Bazilika je posvećena 326. godine i poznata je pod nazivom Anastasis (Uskrsnuće). Pobožnosti koje su se pak kasnije oblikovale i razvijale na Zapadu, svoj okvir dobivaju unutar monaških zajednica te tijekom srednjega vijeka kada se u crkvama i posebno ukrašava mjesto groba Gospodnjega s izloženim Svetotajstvom, ali prekriveno koprenom.
Uz grob Gospodnji danas se veže i novčani dar (kolekta) koji vjernici mogu ostaviti za kršćane u Svetoj Zemlji. Time im se iskazuje solidarnost, ali i iskazuje briga za braću i sestre koji su tamo malobrojni i žive u težim životnim uvjetima. Također, prilika je i to da se prisjetimo kako temelje svih obreda Velikoga tjedna, koje baštinimo danas, nalazimo u liturgiji Crkve u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća, a svjedočanstvo o tome prenijela nam je (ne)poznata hodočasnica Egeria.
2. Sakrament krštenja
Korizma, koliko god bila vrijeme koje je obilježeno razmišljanjem o Gospodinovoj muci i smrti te pokorom, vrijeme je koje ima i snažan krsni karakter te su se tijekom korizmenog vremena katekumeni na poseban način pripremali za primanje sakramenta krštenja u noći Velike subote. Tako je i u tradiciji rimske liturgije Velika subota prijepodne, kako nam svjedoči Gelazijev sakramentar (br. 419-423), bila usmjerena prema katekumenima.
Naime, obred Velike subote prije podne imao je pet dijelova: molitvu egzorcizma (grč. exorkizeinne – zaklinjati, otklinjati) s polaganjem ruku, Effeta, mazanje uljem (predkrsnim), odricanje od Sotone, ispovijest vjere (molitva Vjerovanja s polaganjem ruku svećenika), i zaključak: „Vratite se svojim kućama čekajući čas kada će na vas sići krštenje djelovanjem Božje milosti“.
3. Vazmeno bdjenje u Svetoj noći
„Po starodnevnoj predaji ovo je noć bdjenja Gospodinu (usp. Izl 12,42), kad vjernici, prema evanđeoskoj opomeni (Lk 12,35 slj.), drže u rukama zapaljene svjetiljke poput ljudi koji čekaju kad će se vratiti Gospodin da, kada dođe, njih zateče budne i posadi za svoj stol“ (Rimski misal, str. 201).
Bdjenje ove noći tako je raspoređeno da poslije kratke službe svjetla (prvi dio bdjenja) sveta Crkva razmatra divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju (drugi dio ili Služba riječi) dok pred osvit uskrsnog jutra s novim članovima, preporođenima u krštenju (treći dio), ne bude pozvana k stolu što ga je Gospodin smrću i uskrsnućem pripravio svome narodu (četvrti dio) (Veliki tjedan, str. 142).
Čitava ova struktura obreda Velike subote, kako je i rečeno prethodno, svoje temelje nalazi u liturgiji Crkve u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća, a razvoj u rimskoj liturgiji pratimo od 6. stoljeća.
3.1. Služba svjetla
Prvi je dio vazmenoga bdjenja. U crkvi su ugašena sva svjetla i svijeće, a narod se svećenikom skupi oko ognja kojeg će svećenik blagosloviti da se „po vazmenom slavlju ražari u nama živa želja za tobom (Gospodinom, op. a.), da čiste duše prispijemo na blagdan vječne slave“.
U razdoblju između 10. i 12. stoljeća, nalazi se običaj da se uskrsna svijeća dodatno ukrašava kako bi se simbolima istaknulo njezino dostojanstvo i značenje. Tako svećenik u svijeću urezuje križ, slova Alfa i Omega (Krist kao Početak i Svršetak), a između krakova križa piše četiri brojke tekuće godine. Dok to urezuje, svećenik govori:
Krist jučer i danas; Početak i Svršetak; Alfa i Omega; Njegova su vremena i vjekovi; Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti. Amen.
Završivši s uređivanjem križa, svećenik još može u svijeću zabosti pet zrna tamjana kao znak pet Kristovih rana. To čini riječima: „Po svojim svetim ranama slavnim čuvao nas i sačuvao Krist Gospodin. Amen.“
Slijedi ophod prema crkvi u kojem se tri puta zapjeva (obično na ulazu i u sredini crkve te ispred oltara): „Svjetlo Kristovo“ s otpjevom „Bogu hvala“. Dolaskom do svetišta pale se sva svjetla u crkvi i slijedi Hvalospjev uskrsnoj svijeći.
3.1.1. Hvalospjev uskrsnoj svijeći
Porijeklo Hvalospjeva teško je utvrditi. Autorstvo su neki pripisali sv. Augustinu, no po stilu kojim je pisan mogao bi se pripisati i sv. Ambroziju. No, tko god bio autor, korijene ovog Hvalospjeva koji pjeva o Kristovoj pobjedi nad tamom i smrti (grijehom), nalazimo u rimskoj liturgiji već u 5. stoljeću. Također, zgodno je i ovdje napomenuti kako se ovaj Hvalospjev pisao i na jednom rotulu koji je bio oslikan. Kako bi đakon na ambonu pjevao Hvalospjev i odmatao rotul, narod je s druge strane mogao gledati oslikane prizore onoga o čemu đakon pjeva.
3.2. Služba riječi
U ovom bdjenju, koje je majka svih bdjenja, predlaže se devet čitanja i to sedam iz Staroga zavjeta, a dva iz Novog (Poslanica i Evanđelje). Nakon svakog čitanja slijedi otpjevni psalam i molitva. Ovdje donosimo čitanja i njihove teme:
1. čitanje: Stvaranje: Post 1,1 – 2,2:
2. čitanje: Abrahamova žrtva: Post 22, 1-18
3. čitanje: O prijelazu preko Crvenog mora: Izl 14,15 – 15, 1
4. čitanje: O novom Jeruzalemu: Iz 54, 5-14
5. čitanje: Bog svima daruje spasenje: Iz 55, 1-l l
6. čitanje: Vrelo mudrosti: Bar 3, 9-15.32 – 4, 4
7. čitanje: Novo srce i nov duh: Ez 36, 16-17a.18-28
„Nakon posljednjeg čitanja iz Starog zavjeta, njegova responzorija (psalma) i molitve, upale se svijeće na oltaru, a svećenik povede pjesan Slava i svi je prisutni prihvate uz zvonjavu zvona prema mjesnom običaju“. Slijedi zborna molitva, Poslanica (Rim 6,3-11 – „Krist, pošto uskrsnu od mrtvih, više ne umire) i navještaj Evanđelja (ovisno o liturgijskoj godini, A: Mt 28,1-10; B: Mk 16,1-8; C: Lk 24, 1-12). Homilijom završava drugi dio obreda Velike subote i započinje krsna služba.
3.3. Krsna i euharistijska služba
Kako smo i ranije vidjeli, krsna služba drevna je služba u bdjenju Velike subote. Nakon postaje kod ambona, obred se nastavlja kod krsnog studenca. Vrhunac je to čitavog katekumenskog hoda koji se sada kruni primanjem sakramenata kršćanske inicijacije (krštenja, potvrde i kasnije euharistije).
Ovaj dio obreda u sebi krije nekoliko sastavnica: blagoslov vode (litanije i blagoslovna molitva), odricanje od đavla, ispovijest vjere (te dvije sastavnice čine obnovu krsnih obećanja), čin krštenja, dijeljenje potvrde (nju redovito dijeli biskup ili u ovom slučaju može i ovlašteni svećenik), škropljenje naroda blagoslovljenom vodom (prisjećanje na krštenje), vraćanje novokrštenika „na njihova mjesta među vjernike“.
Krsna služba završava sveopćom molitvom u kojoj mogu po prvi puta sudjelovati i novokrštenici, a isto tako „red je da novokrštenici prinesu kruh i vino“ čime započinje i četvrtio dio obreda Velike subote, euharistijska služba u kojoj „u zajedništvu s cijelom Crkvom svetkujemo presvetu noć uskrsnuća po tijelu našega Gospodina Isusa Krista, i častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke istoga Boga i Gospodina našega Isusa Krista“.
Oni koji su preuzeli obvezu redovitog moljenja Časoslova, ako su sudjelovali na obredima Velike subote, ne mole Povečerje, a isto tako napominjemo da Vazmeno bdjenje nadomješta Službu čitanja.
Izvor: Zagrebačka nadbiskupija