„VERBUM CARO FACTUM EST“ (Iv 1,14)
Kada je Riječ učinjena tijelom?

Čini se da je Sin Božji utjelovljen u trenutku svog zemaljskog rođenja u vremenu. Tome u prilog govori zborna molitva dnevne mise Božića prema Rimskom misalu u službenom hrvatskom prijevodu:

„Bože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav.“

Prema tome, čini se da je Sin Božji rođenjem od Marije uzeo našu ljudsku narav.

Odgovaram:

Prema kalcedonskoj kristološkoj dogmi (konačno definiranoj i svečano proglašenoj na četvrtom ekumenskom koncilu u Kalcedonu 451. godine), Sin Božji i naš Gospodin – savršen u božanstvu i savršen u čovještvu, potpuni Bog i potpuni čovjek, istobitan Ocu po božanstvu i istobitan nama po čovještvu, rođen od Oca prije vjekova u svojem božanstvu i, radi nas ljudi i radi našega spasenja, rođen od Marije u vremenu u svojem čovještvu – utjelovljenjem je uzeo našu ljudsku narav te ju pridružio svojoj već postojećoj božanskoj naravi preegzistentnog Logosa koju je odvijeka imao i obje te naravi – nepomiješane, neizmjenjene, nepodijeljene, nerazdvojene – hipostatski sjedinio u jednoj osobi Isusa Krista.

Sin Božji nije utjelovljen u trenutku svojega rođenja, nego u trenutku svojega začeća, što znači da ljudsku narav ne uzima rođenjem, nego začećem.

To utjelovljenje – uzimanje ljudske naravi – hrvatsko izdanje Rimskoga misala identificira s rođenjem Sina Božjega u vremenu, dakle s rođenjem Isusa iz Nazareta, iz razloga što navedena zborna molitva u latinskom tipskom izdanju Rimskoga misala dolazi na dnevnoj misi Božića kao svetkovine Gospodinova rođenja.

Ali protiv toga treba reći da iz rođenja Gospodinova od Marije u vremenu u njegovom čovještvu, o kojemu govori kalcedonska kristološka dogma, nipošto ne proizlazi da je to čovještvo (ljudska narav) ujedno i nastalo u trenutku njegova rođenja u vremenu kao da bi se utjelovljenje Gospodinovo odnosilo upravo na to rođenje. Sin Božji, naime, nije utjelovljen u trenutku svojega rođenja, nego u trenutku svojega začeća, što znači da ljudsku narav ne uzima rođenjem, nego začećem.

Ako bi Sin Božji tek rođenjem uzeo našu ljudsku narav, onda tu ljudsku narav sve do rođenja on uopće ne bi imao – ne bi ju imao u utrobi svoje majke od začeća pa sve do rođenja i tek bi ju rođenjem dobio. Iz teksta zborne molitve dnevne mise Božića prema hrvatskom izdanju Rimskoga misala slijedi takav zaključak.

Ako tako nešto već nije krivovjerje (hereza), onda je velika i teška glupost, a najveću štetu, i to pogubnu, nanosi upravo nama, Kristovim vjernicima Crkve u Hrvata.

Koje su posljedice?

Znači li to da niti jedno dijete – baš kao i naš Gospodin koji je potpuni čovjek, istobitan nama po čovještvu i savršen u svojem čovještvu – sve do svojega rođenja, dakle od začeća pa sve do rođenja u utrobi vlastite majke, nema ljudsku narav te tako nije niti osoba?

Naš hrvatski Rimski misal pak svemu tome proturječi govoreći da Sin Božji rođenjem uzima ljudsku narav, sugerirajući pritom da ljudska narav nastaje tek rođenjem, a ne već začećem.

Hrvatsko izdanje Rimskoga misala, dakle, opasno potkopava sve znanstvene medicinske dokaze u aktualnoj bioetičkoj problematici o ontološkom statusu ljudskoga embrija i fetusa. Tim dokazima i sama Crkva argumentira, kako akademski tako i ne-akademski, u borbi za zakonsku zabranu pobačaja kao hotimičnog direktnog aktivnog ubojstva nerođenog ljudskog bića (osobe), upravo zato što embrij i fetus imaju ljudsku narav već u trenutku nastanka zigote, dakle već od samoga začeća. Naš hrvatski Rimski misal pak svemu tome proturječi govoreći da Sin Božji rođenjem uzima ljudsku narav, sugerirajući pritom da ljudska narav nastaje tek rođenjem, a ne već začećem.

Uostalom, treba napomenuti da u latinskom izvorniku Rimskoga misala ne postoje doktrinarni dogmatski problemi i njihove bioetičke posljedice koje mi imamo u našem hrvatskom prijevodu. Latinsko tipsko izdanje Rimskoga misala uzimanje naše ljudske naravi rođenjem u zbornoj molitvi dnevne božićne mise niti ne spominje („Deus, qui humanae substantiae dignitatem et mirabiliter condidisti, et mirabilius reformasti, da, quaesumus, nobis divinitatis esse consortes, qui humanitatis nostrae fieri dignatus est particeps.“). Sve smo navedene probleme, dakle, dobili sadržajno lošim prijevodom Rimskoga misala s latinskog na hrvatski jezik.

Sin Božji je ljudsku narav uzeo svojim utjelovljenjem, onda kada je Riječ učinjena tijelom, onda kada je Bog postao čovjekom – začećem, a ne rođenjem. To se otajstvo Božjega djela našega spasenja u liturgiji Crkve slavi na svetkovinu Blagovijesti, a ne na svetkovinu Božića. Naime, Navještenje Gospodinovo (Blagovijest) jest liturgijsko slavlje otajstva Marijina djevičanskog začeća te začeća Gospodinova – kada je Marija začela i kada je Isus začet, po Duhu Svetom – i upravo iz tog razloga od Navještenja Gospodinova (Blagovijesti) do Rođenja Gospodinova (Božića) u našem liturgijskom kalendaru ima simboličkih punih devet mjeseci, od 25. ožujka do 25. prosinca, koliko okvirno traje jedna trudnoća.

Sâm čin utjelovljenja, čin uzimanja ljudske naravi, dogodio se u trenutku začeća jer je već tada i upravo tada Riječ tijelom postala: Marijinim pristankom „neka mi bude po riječi tvojoj“

Doduše, otajstvo Božjeg utjelovljenja – postajanja Riječi tijelom, Boga čovjekom – međusobno povezuje te tako u sebi uključuje i objedinjuje Isusovo i začeće i rođenje, zato se o tom otajstvu Božjeg udioništva u našoj ljudskoj naravi koju je čudesno stvorio i još čudesnije obnovio i govori za Božić, ali sâm čin utjelovljenja, čin uzimanja ljudske naravi, dogodio se u trenutku začeća jer je već tada i upravo tada Riječ tijelom postala: Marijinim pristankom „neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk 1,38).

Dakle:

Bože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je začećem uzeo našu ljudsku narav.

Neka nam je svima blagoslovljena svetkovina Utjelovljenja Gospodinova!

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.