Kršćani se u raznim dijelovima svijeta, u raznim kulturama i društvima različito odnose prema ekumenizmu i socijalnom nauku Crkve. Univerzalnost crkvenoga učiteljstva Katoličke crkve podjednako obvezuje sve katolike u ekumenskim nastojanjima i življenju vjere u društvu prema načelima socijalnoga nauka. 

Na učiteljskoj i teološkoj razini podjednako se očituje važnost, potreba, svrhovitost ekumenizma i socijalnoga nauka Crkve. 

Ekumenizam i socijalni nauk Crkve razvijaju se po prilici u istome povijesnome razdoblju u proteklih više od sto godina, podjednako se tretiraju na spomenutim dvjema razinama. Na vjerničkoj pak razini mogu se opaziti određene poteškoće, kako u shvaćanju tako i u recepciji, podjednako ekumenizma i socijalnoga nauka Crkve.

 Dakako da kod toga postoje bitne razlike jer su i stvarnosti ekumenizma i socijalnoga nauka Crkve različite stvari. Na razini života, ekumenizam se na našim prostorima ponekad razvijao bolje, a ponekad lošije. Katolici su na našim prostorima uglavnom malo opterećeni konfesionalnim razlikama, a poteškoće u razvoju ekumenskoga dijaloga i s ekumenskim obilježjima međukršćanskih odnosa kod nas više se tiču narušenih međunacionalnih odnosa. 

Kroz svo vrijeme osobito nepovoljnih prilika na području ekumenizma, poput, primjerice, Domovinskoga rata u Hrvatskoj, crkveni su pastiri znali poticati zdrave ekumenske odnose među kršćanima na našim prostorima i unatoč velikim iskušenjima i preprekama održavati ekumenski dijalog. I u najnovije vrijeme hrvatski biskupi s tim u vezi ističu: „Naša je nakana u svjetlu dosadašnjih nakana podsjetiti katoličke vjernike na obvezu svih koji u Krista vjeruju, da ne zaziru od stalnih napora i pothvata u ekumenskom djelovanju, kako bi se prevladale postojeće predrasude, uklonile prepreke i uspostavilo međusobno povjerenje na putu prema vidljivom i punom jedinstvu Kristovih učenika“ (D-192; 3). Takav stav naših biskupa ohrabruje i očituje ispravnost njihovih stajališta radi opće dobrobiti Crkve i jedinstva među kršćanima, unatoč objektivnim poteškoćama, kakve čak nanose izravnu štetu ekumenizmu, poput, primjerice, uplitanja Srpske pravoslavne Crkve u postupak proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca. 

U pogledu socijalnoga nauka Crkve na vjerničkoj razini također primjećujemo izvjesne poteškoće u najnovije vrijeme. Čuju se objekcije da je socijalni nauk Crkve premalo poznat, premalo uvažavan, premalo utjecajan u pogledu življenja kršćanske vjere na razini socijalne odgovornosti u društvu. I tu postoje određene povijesne opterećenosti. 

U vremenu komunizma socijalna pitanja kao da se nisu ticala Crkve, čije je jedino socijalno djelovanje bilo prepoznato kroz ograničenu karitativnu djelatnost. Poput ekumenizma, koji je tada bio u opasnosti od političkih manipulacija, jer je njegovo nastojanje oko kršćanskoga bratstva i vidljivoga jedinstva u javnosti imalo surogat ideologije „bratstva i jedinstva naroda i narodnosti“ bivše jugoslavenske države, socijalnom nauku Crkve, koji nije imao pravo javnosti, suprotstavljao se jugoslavenski socijalizam. 

Ipak, slično razvoju ekumenizma, i sama povijest razvoja socijalnog nauka Crkve i njegova recepcija na našem prostoru življenja kršćanske vjere demantiraju povijesno opterećene predrasude o relevantnosti socijalnoga nauka Crkve u sadašnjosti. Socijalni nauk Crkve odigrao je značajnu ulogu u društveno angažiranome kršćanstvu kod nas prije Drugoga svjetskog rata, zatim ponovno devedesetih godina, u vrijeme tranzicije društva i gospodarstva. Poteškoće na koje danas nailazi socijalni nauk Crkve moguće je, kako se čini, barem dijelom pripisati i ponešto upitnome razvoju suvremene kršćanske duhovnosti u određenim segmentima kršćanstva na našim prostorima, koji igrom slučaja nalaze priličan odjek također i u sredstvima društvene komunikacije kojima se koriste vjernici. Slično vrijedi i na području ekumenskoga dijaloga.

 Imajući ove poteškoće u vidu, ostaje trajnom i aktualnom zadaćom ustrajno nastojati prvenstveno oko ispravnoga tumačenja ekumenizma i socijalnog nauka Crkve kako na razini učiteljstva i teologije, tako i na formativnoj razini vjerničke recepcije i prakse kršćanskoga djelovanja u javnosti, u društvu, kao i u odnosu među vjernicima različitih kršćanskih tradicija. 

Ekumenizam je potrebno lišiti svake političke konotacije, jer on niti je ima, niti je ispravno ekumenizmom nazvati bilo što s tim u vezi. Jednako vrijedi i za socijalni nauk Crkve, koji nipošto ne valja smatrati bilo prikladnim bilo neprikladnim za restauraciju kršćanskoga društva ili, još nevjerojatnije, neke, blago rečeno, utopijske „katoličke“ ili „kršćanske“ države. 

I ekumenizam i socijalni nauk Crkve u suštini su pitanje kršćanske vjere koja se izravno oslanja na iskustvo vjere prvih kršćana, na Evanđelje Isusa Krista i živo učiteljstvo Katoličke crkve, a u tom smislu može se primijetiti kako se obje stvarnosti posebno aktualiziraju u novije vrijeme kroz govor o sveopćemu bratstvu, socijalnom prijateljstvu, ekološkom obraćenju, kulturi susreta i dijaloga, itd. Stoga je u daljnjem koraku vrijedno promisliti i njihov međuodnos.

Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“. Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Područja znanstvenoga i publicističkog interesa: dogmatska teologija, socijalni nauk Crkve, kršćanska kultura, literatura i nakladništvo.