Činjenica je da sve manje slušamo i da sve manje dobro slušamo. Činjenica je da u naše tvrde ljudske uši sve teže prodire ne samo ljudska, nego i Božja riječ. Često razgovaramo tako da i ne slušamo sugovornika, baveći se unaprijed smišljanjem replike ili polemike, kako bismo pobijedili u raspravi ili nametnuli svoje mišljenje, prenosi portal Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Tako je P. Tournier, poznati ženevski psihijatar, najprije shvatio da zapravo nikada nije pravo slušao svoju ženu kada bi mu nešto govorila. Počeo ju je stvarno slušati kada se počeo sabirati, ulaziti u šutnju i moliti. Tek je u toj otvorenoj pozornosti počeo cijeniti značenje onoga što je ona govorila i davati joj vremena da izrazi sebe. To slušanje mu je otvorilo niz novih uvida i spoznaja. Jedna preprjeka za slušanje je bilo to što je mislio da ona njega nema čemu poučiti, jer je on učen čovjek, a ona obična žena. Raspoloživost za slušanje otvara se tek kada čovjek zadobije poniznost, kada siđe sa svoga postolja, sa svoje visine.

Čovjek ne nalazi Boga ako ga prethodno ne pogodi njegova riječ, njegov poziv. Kroz uho dolazi do srca.

“Liječnik prije ili kasnije mora sići sa svoga postolja da bi opet postao čovječan”. Jer, svi mu se klanjaju, oslovljavaju ga s “gospodine doktore”. Tournier kaže da mu je dimenzija odnosa s Bogom otvorila spoznaju o značenju slušanja svojih pacijenata. Oni trebaju krotka, strpljiva čovjeka koji će ih slušati. Mora ih se pustiti da neusiljeno pričaju, da iskreno iznesu ono što im leži na srcu, da iziđu iz sebe. Govoreći o svojim poteškoćama, oni ih se oslobađaju. Istinsko slušanje jako pomaže. Kada možemo slobodno i bez straha reći svoj problem te pritom naiđemo na otvoreno uho, već smo na neki način olakšani. Biti saslušan ima terapeutski učinak.

Temu slušanja Božje riječi posebno je razvio sveti Ivan. Riječ (Logos) se učinila vidljivom i čujnom. Riječ je u stalnom slušanju Oca, u poslušnoj ljubavi prema Ocu. Istinski sluša samo onaj tko ljubi. Ljubav je preduvjet i temelj slušanja. Ljubav otvara uho za ljubljenoga, za njegovu riječ, za njegovu volju ili želju. To znamo iz iskustva: kada nekoga ljubimo, uho nam je širom otvoreno, čak se i bojimo da nam ne promakne neka njegova riječ. Isus će više puta govoriti o ovom svom slušanju: “Onaj koji dolazi odozgo … svjedoči što je vidio i čuo” (Iv 3,31-32): “Ono što sam čuo od njega govorim svijetu” (Iv 8,6).

Rekao sam vam istinu koju sam čuo od Oca (Iv 15,25)

Slušanje je prisutno u Trojstvu. Ono što nam Isus govori jest rezultat njegova slušanja Oca. Ovdje vidimo da savršeno govori onaj tko savršeno sluša. Isus ni na zemlji ne napušta slušanje. Ima otvoreno uho za ljudsku riječ, za čovjekov govor. Iz nutarnjeg stava slušanja proizlazi i njegova životno snažna riječ. To je pouka onima koji govore ili propovijedaju. Sveti Augustin opominje: “Uzalud propovijeda Božju riječ izvana onaj tko je ne sluša iznutra (qui non sit intus auditor)”.

U sceni navještenja Marija sluša riječ i daje odgovor. To su umjetnici dobro izrazili: kada Riječ postaje tijelom, ona ulazi u čovjekovo uho. Svjetlosna zraka Božjeg Duha pogađa Marijino uho i kroza nj ulazi u njezino tijelo. Ovdje je važan i organ u kojemu započinje susret Boga i čovjeka. Čovjek ne nalazi Boga ako ga prethodno ne pogodi njegova riječ, njegov poziv. Kroz uho dolazi do srca. I u srcu se događa prihvaćanje ili odbijanje.

U početku sam mislio da moliti znači govoriti. Ali, naučio sam da molitva nije samo govor, nego i slušanje.

“Blažena ti koja povjerova”. Marija je blažena jer je umjela čuti Božju riječ, nositi je u sebi i o njoj razmišljati. Blažen je onaj tko ima uši da čuje. Mi obično previše govorimo, dokazujemo da smo pametni, a premalo slušamo. Premalo osluškujemo Božju riječ. Imperativ našega vremena nije govor, žudnja da nas se čuje i da odjekne naša riječ. Imperativ je: slušanje u tišini Boga koji govori, temeljenje života na njegovoj riječi, dopuštanja da nas ona prožme i ispuni, da uistinu postane našim kruhom.

Tada se i molitva mijenja. “Što je moja molitva postajala dublja, to sam sve manje osjećao potrebu da nešto govorim. Naposljetku sam posve utihnuo. Postao sam slušatelj … U početku sam mislio da moliti znači govoriti. Ali, naučio sam da molitva nije samo govor, nego i slušanje. Moliti ne znači govoriti i pritom slušati sama sebe. Moliti znači zašutjeti, otvoriti uho i čekati da ti Bog uputi svoju riječ” (S. Kierkegaard).