Reportaža autora Marcina Gutowskog optužuje sv. Ivana Pavla II. da je u vrijeme svoga stolovanja u Krakowu kao nadbiskup “zataškavao” pedofilske skandale svojih svećenika tako što ih je, kako se u filmu kaže, “premještao iz župe u župu”, u svom postu na Facebooku podsjeća hrvatski novinar u Poljskoj Goran Andrijanić.

Novinarski uradak koncentriran je na tri slučaja svećenika: Boleslawa Saduśa, Eugeniusza Surgenta i Józefa Loranca. Zadnji dio filma posvećen je i navodnim optužbama za pedofiliju protiv kardinala Adama Sapiehe, krakovskog nadbiskupa od 1911. do 1951. O tim optužbama kasnije. Koncentrirajmo se sada na one protiv sveca.

Film nastao na temelju falsifikata

Gutowski svoj film uglavnom temelji na knjizi “Maxima Culpa” nizozemskog novinara Ekkea Overbeeka, koja se također bavi spomenutim slučajevima i tvrdi da je kardinal Karol Wojtyła napravio ozbiljne propuste. Glavni, a zapravo jedini, izvor informacija Overbeeku, a po tome i samom Gutowskom, su arhivi komunističkih tajnih službi. Upravo na njima oni temelje sve svoje optužbe protiv Wojtyłe.

U sva tri slučaja tvrdi se kako je tadašnji metropolit Krakowa na slučajeve pedofilije reagirao mlako.

Slučajevi Surgenta i Loranca već su poznati od ranije, a relativno novi slučaj u kontekstu pedofilije jest onaj Boleslawa Saduśa. U filmu se tvrdi kako je njegov premještaj iz Krakovske nadbiskupije u Austriju 1972. bio potaknut pedofilskim zločinima koje je počinio u svojoj župi. To se tvrdi, prije svega, na temelju dokumenata poljske Komunističke službe i iskaza jednog starog svećenika koji je, skrivenog lica, pred kamerom rekao da je čuo kako je Saduś premješten zbog toga.

Zločin bez žrtve?

Autori filma, međutim, nisu uspjeli naći niti jednu žrtvu Saduśa, kao niti neki drugi dokument koji bi verificirao tvrdnju da je ovaj bio pedofil.

Kao što su primijetili kritičari, nisu uopće jasni razlozi zbog kojih je taj svećenik poslan u Austriju i nema sigurnosti da je riječ o pedofiliji. Preostala dva slučaja bila su poznata poljskoj javnosti i prije ovoga filma. O njima su opširno pisali novinari dnevnog lista Rzeczpospolita Tomas Krzyżak (koji se pojavljuje i u filmu Gutowskog) i Piotr Litka.

Autor “Franjevačke 3”, zajedno s nizozemskim novinarom Overbeekom, tvrdi kako je Wojtyła na zločine Surgenta i Loranca reagirao zataškavanjem, tek ih premještajući za kaznu. Krzyżak, međutim, tvrdi kako to nije istina, te kako je krakovski kardinal napravio sve što je mogao – u okvirima tadašnjega kanonskog prava i situacije komunističke represije.

Kada mu je 1970. dojavljeno da Loranc zlostavlja djevojčice, Wojtyła nije u to povjerovao, ali je dao pozvati Loranca – koji mu je to priznao. Kardinal je odmah reagirao, uklanjajući ga s dužnosti u župi i šaljući ga u roditeljsku kuću da tamo čeka odluku.

Komunistički zatvor, ali crkvena rehabilitacija

U međuvremenu, komunisti doznaju za seksualne zločine i smještaju Loranca u zatvor. Nakon izlaska iz zatvora, kardinal obavještava Loranca da je Nadbiskupijski sud odlučio kako neće dobiti crkvenu kaznu, jer je već dobio svjetovnu (izbjegavanje dupliranja kazne predviđeno je kanonskim pravom), ali da to ne znači da je njegova krivica izbrisana. Lorancu je rečeno kako će mu postupno biti vraćene svećeničke dužnosti, ako pokaže kajanje zbog svega što je počinio. Tako se i dogodilo. Više nije zabilježeno da je Loranc ikad počinio zločin zlostavljanja.

U drugom poznatom slučaju, onome vlč. Surgenta, autori kampanje protiv Wojtyłe tvrde da je i tu kardinal samo “oprao ruke” od odgovornosti i da je, zahvaljujući tome, pedofil dospio u drugu biskupiju, gdje je opet počinio zločin.

Krzyżak i Litka, međutim, i to demantiraju.

Surgent je 1973. završio u zatvoru zbog zlostavljanja dječaka. Kada je izašao, Wojtyła ga je razriješio svih dužnosti i poslao ga biskupu lubačovskom (u biskupiju na istoku Poljske). Učinio je tako jer je tadašnji kanonski zakonik predviđao da je svećenik potčinjen ordinariju prema mjestu svoga rođenja. Ako je, dakle, netko trebao dodatno kazniti Surgenta, onda to nije bio krakovski kardinal nego netko drugi, niti je kardinal bio odgovoran za Surgentove daljnje svećeničke dužnosti.

Sve ovo su novinari Rzeczpospolite temeljito ispitali prije emitiranja filma. Ono što je zanimljivo jest činjenica koju Krzyżak navodi: on i Gutowski te Overbeek čitali su iste dokumente, ali su ih potpuno drugačije iščitali. Očito je riječ o različitim nakanama s kojima su započeli čitanje.

Optužbe protiv kardinala Sapiehe

Najkontroverzniji dio filma i knjige nizozemskog novinara tiče se kardinala Adama Sapiehe. U knjizi i u filmu navode se dva upitna svjedočanstva o njegovoj navodnoj homoseksualnosti i zlostavljanju svećenika. Zašto upitna? Pa zato što je prvo izrekao komunistički doušnik, koji je uz to bio i alkoholičar te u konfliktu sa Sapiehom. Osim toga, taj doušnik (Anatol Boczek) tvrdi da ga je Sapieha zlostavljao kada je već bio starac od 83 godine, i to jako bolestan. A Boczek je tvrdio da ga je Sapieha nadvladao fizički.

Kardinal Adam Stefan Sapieha / Wikipedia

Drugi iskaz koji je “kompromitirao” Sapiehu bio je onaj svećenika Andrzeja Mistata, koji je komunističkim istražiteljima koji su ga ispitivali (i pritom vjerojatno tukli do krvi) rekao da je Sapieha aktivni homoseksualac. Kasnije je Mistat taj iskaz povukao.

Dakle, ova dva iskaza bila su dovoljna Gutowskom i Overbeeku da razviju tezu o Sapiehi (inače kardinalu koji je pružio herojski otpor nacistima) kao seksualnom predatoru. Dalje, film insinuira da je Sapieha zlostavljao i samoga Wojtyłu. Štoviše, da je Wojtyła bio Sapiechin “ljubimac” i da je zbog toga brzo napredovao u karijeri. Dakle, prilično degutantne optužbe.

Manipuliranje nevjerodostojnim podacima

Filmu određenu autentičnost daju svjedočanstva žrtava Surgenta i Loranca do kojih je autor došao. Oni su rekli kako ih nitko iz Crkve kasnije nije kontaktirao i pomogao im. Ali i film i knjigu su oštro kritizirali, zapravo secirali, brojni kritičari, među njima i povjesničari i znanstvenici. Svi ističu jednu stvar: oba djela naraciju grade na izvorima komunističke službe koji su sami po sebi nevjerodostojni, a pri tome još nisu niti verificirani drugim izvorima.

Dobar dio poljske javnosti je ogorčen jer osjeća kako je riječ o jednostranoj i nedobronamjernoj kampanji, koja za cilj ima uništavanje autoriteta sv. Ivana Pavla II.

Drugi atentat na Ivana Pavla II.

Nadbiskup krakovski Marek Jędraszewski rekao je kako je ovo “drugi atentat na Papu” (prvi je, naravno, onaj 13. svibnja 1981. u Rimu). Poljski Sejm usvojio je rezoluciju koja ima za cilj obraniti sv. Ivana Pavla II. od kleveta usmjerenih na njegovo ime.

Kritičari navode kako je glavni problem knjige nizozemskog novinara i poljskoga filma neuvažavanje političkoga i društvenog konteksta u kojem su se događala sva navedena zbivanja i “zbivanja”. Znanje o pedofiliji u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća bilo je znatno manje nego danas, da ne govorimo o uvjetima u kojima je u komunističkim vremenima djelovala Crkva u Poljskoj i represiji kojoj je bila izložena.

Teškoće oko utvrđivanja istine

Kako je netko primijetio, biskupima je bilo teško utvrditi je li neki svećenik doista počinio zločin, ili je to samo komunistička provokacija protiv njega. Ako je film utvrdio neki propust sv. Ivana Pavla II., onda je to eventualno onaj što nije kontaktirao žrtve. Ali to je bilo vrijeme kada toga kontakta s žrtvama nije bilo nigdje u Crkvi, a kamoli u komunističkoj Poljskoj u kojoj je Crkva bila proganjana. Osim toga, nejasno je koliko je kardinal uopće znao o žrtvama.

Ono što je, međutim, jasno jest da je Wojtyła uvijek reagirao kada bi naišao na zločin protiv čovjeka.

Slična kampanja događala se prije godinu dana, kada je za zataškavanje pedofilije u Njemačkoj okrivljen Benedikt XVI. On je tada mogao odgovarati na optužbe protiv sebe. Sv. Ivan Pavao II. danas ne može. Ali zato mogu brojni njegovi sunarodnjaci koji mu, kako sami kažu, duguju apsolutno sve.