Drvodjelja Josip iz pokoljenja Davidova bio je iznenađen i zbunjen. Kao zaručnik poštivao je i brižno čuvao djevojaštvo svoje mlade zaručnice Marije, također iz roda Davidova. A sada iz dana u dan raste u njemu sumnja da je Marija trudna. Što mu je činiti? Zaručnica, ako se ne drži vjernosti svome zaručniku, po zakonu pada pod tešku kaznu. Josip je bio pravedan muž, kaže Sveto pismo, takav muž koji nikome nije htio učiniti zlo. Razmišlja o mirnom napuštanju Marije. Sigurno joj ni to neće biti ugodno, ni to neće za nju biti bez pogibelji. Ali Josip joj ne kani suditi. On nju ipak jako voli i stoga ne zna što odlučiti.

U to teško stanje ulazi Bog. On Josipu razjašnjava ono što Marija zna, ali o čemu u svetom strahu šuti i pred svojim zaručnikom. Sin koji će se roditi od Djevice Marije začet je silom Duha Svetoga. On će biti po prorocima obećani Mesija, Spasitelj i Otkupitelj i pravi Sin Božji. A ako je Svemogući Bog odlučio da njegov jedinorođeni Sin postane čovjekom u obliku djeteta, onda je bilo potrebno da se to dijete rodi u krilu obitelji i da ima majku i oca-hranitelja. I Josip tiho, bez riječi, poslušno primi časni nalog, ali i tešku zadaću da bude ne samo muž Djevici Mariji nego i da pred svijetom vrijedi kao otac i hranitelj Isusov.

Treba uočiti kako je težak taj zadatak kad se dijete ne rodi u vlastitom domu, nego u Davidovoj pradomovini, u Betlehemu, gdje siromašne Davidove potomke nitko neće primiti na stan. No to nije sve. Muke se redaju jedna za drugom. Prikazanje dječaka u Hramu uz propisanu žrtvu. Bijeg pred razbješnjelim Herodom u Egipat. Onda povratak u Nazaret. Živjeti od zanata koji nije bio cijenjen. Sveto pismo spominje Josipa još samo u događaju kad zajedno s Marijom nalazi Isusa u Hramu.

Šutljiv je taj muž, ali bezuvjetno poslušan Bogu. Kao drugi Abraham, koji ne žrtvuje svoga sina, nego samoga sebe u poniznoj službi velikih božanskih skrivenosti.

Uz svu svoju jednostavnost i upravo zbog svoje jednostavnosti, bez mnogo umovanja i istraživanja, prima tako veliku tajnu vjere da je u Djetetu Isusu sam Bog postao čovjekom. On, obični drvodjelja, prima ono što ne mogu prihvatiti toliki oholi mudroznanci ovoga svijeta, o čemu samo mucaju najbolji poznavatelji bogoslovne znanosti i čemu se ponizno klanjaju i sami anđeli.

Uza sve svoje odličnosti, taj muž ljubi tišinu i život u šutnji. Iz te skrovitosti povučen je u liturgiju Crkve. Istočna ga Crkva slavi već od prvih stoljeća. U Zapadnoj Crkvi na njega ukazuju sv. Bernardin Sijenski i posebno sv. Terezija Avilska. Prije nego ga je papa Pio IX. proglasio zaštitnikom Crkve, zagrebački biskup Martin Borković proglašava ga, po Hrvatskom saboru, zaštitnikom hrvatskoga naroda. Papa Pio XII. uvodi 1. svibnja blagdan sv. Josipa radnika, a papa Ivan XXIII. njegovo ime stavlja na posebno mjesto rimske euharistijske molitve.

Čestitajući imendan svima koji se imenuju imenom ovoga velikoga, svetoga, tihoga i nenametljivoga Božjeg ugodnika i ljubitelja Boga, sv. Josipa, želim da po njegovu zagovoru svjesno, zauzeto i muževno izvrše zadaću koju im zadaje Bog danas.

I danas Isusa treba očuvati i obraniti u našim hrvatskim Betlehemima i Nazaretima, u našim domovima, na našim učilištima, u cjelokupnom društvu. Neka se Hrvatski sabor sjeti da su stari prije tri stotine godina molili: „Josipe sveti, čuvaj nam i brani naš hrvatski dom i rod”.

Dobri i dragi ljudi, nađimo vremena i odazovimo se gozbi, euharistiji, misi na koju nas poziva Isus kako bi nas počastio uz svetkovinu svojega poočima, odgajatelja, prijatelja Josipa. Učinite to.

Bog i danas traži Josipa. Djevica Crkva nosi Riječ. Ona se treba utjeloviti i treba poočima, zaručnika. Mladići. Krštenjem ste zaručeni s Isusom Kristom u Crkvi djevici. Sada dok sanjarite o svojoj budućnosti, ne bježite i od mogućnosti da vas Bog zove.

Nemojte gledati na budućnost samo prirodnim okom. Nek vas ne nosi samo mentalitet ovoga svijeta. Bog zove i na natprirodan život. Ne bojte se odazvati. Učinite što je do vas, a Bog će pridodati. Evo vam uzora: sveti Josip. Neka se vaša hrabrost očituje u odlučnosti. Pomoći ćete Crkvi da rađa danas, ovom svijetu, toliko potrebnog Isusa, Spasitelja i Otkupitelja.

Svim Josipima, Jožekima i Pepekima, Jozama i Josama, Josipama i Pepicama po zagovoru svetoga Josipa mir i blagoslov.

(Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Vjenceslava Miheteca „Duša remetskog romara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr.)