One koji se angažiraju u međureligijskom dijalogu katkad dočekaju otpor ili nepoželjni komentari, najčešće iz vlastite zajednice. Jeste li vas dvije imale takvih iskustava i jeste li morale objašnjavati nekome otkud suradnja katoličke redovnice i muslimanske vjeroučiteljice, imamove supruge?

Blanka: Rekla bih da u ljudskom rodu postoje one male duše koje nisu zločeste, ali ponekad ne razumiju, nije im dano da razumiju. Ili možda postoje i one koje možda ne žele razumjeti pa onda mogu baciti nekakav nepoželjan komentar. No nikada, barem ja, to nisam doživjela da to bude u nekoj baš zločestoj mjeri. Ako se nekada dogodi neka sitnica u nerazumijevanju, onda me vodi misao da ni Krista nisu razumjeli dok je razgovarao sa Samarijankom. Znamo, da je pogotovo u ono vrijeme razgovarati Židovu s jednom ženom Samarijankom bilo nezamislivo. Nisu, dakle, tada razumjeli Isusa. On je micao granice, mijenjao svijet na bolje. Zato, glede i jednih i drugih, ako ne mogu razumjeti, doći će vrijeme kada će moći. Ono što je važno je da pred Bogom stojimo čista srca i da u čistoći srca činimo ono dobro koje nam je dragi Bog dao da možemo činiti.

Šejla: Samo ću se nadovezati na riječi sestre Blanke. U ovih šest godina koliko radimo bilo je možda nekih sitnih, bezvrijednih komentara, na koje se mi zaista nismo osvrtale. Najčešće su oni bili negdje preko interneta. A glede naših zajednica, evo, primjerice, moja Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je pozdravila ovu našu suradnju. Ljudi s kojima surađujem također. Cjelokupno stanovništvo govori dobro jer je priča privukla pozornost.

Zajedno se može učiniti više, osobito u zajedništvu s osobama koje su spremne pomoći. Jesu li ljudi otvoreni za pomaganje ljudima u potrebi?

Šejla: Zaista jesu. Mi živimo u državi u kojoj svakodnevno postoje određeni apeli za pomoć. Nekad možemo pomisliti da su ljudi već zasićeni time, da ne mogu upratiti koliko je tih apela, ali pored svega toga narod se ipak nije zasitio. I kada god, konkretno nas dvije, napravimo neku akciju, želimo nekome pomoći, uvijek se netko javi. Meni je to interesantno jer se stanja ljudske duše mijenjanju, nikad čovjek ne zna kako će reagirati u određenom trenutku, možda danas bude ravnodušan na nešto, a već sutradan, dragi Bog učini da se njegovo srce otvori i da želi biti dijelom neke akcije, neke pozitivne priče. Tako da… dobrota je uvijek in!

Blanka: Rođena sam u Republici Hrvatskoj, a moji roditelji su iz kraljevskog grada Jajca, dakle ljudi iz Bosne i Hercegovine. I s te strane doista poznajem tu dušu bosansko-hercegovačkog čovjeka i mogu reći da je naša draga Bosna i Hercegovina prepuna dobrih i plemenitih ljudi koji imaju strašno veliko srce. I onda kada sami nemaju sredstava, nađu načina da od onoga malo, od one mrvice, otkinu za čovjeka koji je u većoj potrebi nego što su oni sami.

Međureligijski dijalog muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini živ je unatoč svemu. Uz ovaj vaš rad, ima još primjera suradnje među vjeroučiteljima, svećenicima i imamima. Jedan imam, primjerice, prevozi starije osobe katolike nedjeljom na misu, a jedan je svećenik prošle godine pomagao svom prijatelju imamu popraviti krov na džamiji. To su, moglo bi se reći, nažalost više iznimke, nego pravilo. No koliko ovi primjeri ohrabruju i druge ljude da pokušaju odbaciti nacionalizme i isključivosti i počnu raditi za dobro ljudi?

Blanka: Maloprije sam rekla da je Bosna i Hercegovina prepuna dobrih i plemenitih ljudi i ona doista, rekla bih kroz niz stoljeća, ima tu jednu dobrotu. Kako bih to potvrdila, samo ću kratko iznijeti životni primjer naše sestre Akviline Čuić koja je odgajana kao begova kći. U ona vremena, u turska vremena kad je beg mogao sebi probrat koga želi, kako želi. Travnički beg Krehić imao je dvije žene, prva mu je rodila devetero, druga osmero djece, a sva su mu pomrla do prve godine. On je jednog dana došao ocu sestre Akviline, tada Jele, i zatražio od njega da mu da Jelu koja je tada imala pet godina. Naravno, njezin otac je pokušao dogovoriti da ide netko drugi. Međutim, beg je rekao Jela i gotovo, a begu se nije moglo suprotstaviti. A jedino što je Jelin otac zamolio bega je da ju ne prisili da mijenja vjeru. I beg mu je dao to obećanje. Sestra sama svjedoči da ju beg nije nikada prisilio na klanjanje, na učenje Kur’ana časnoga, nego da je živjela kao njegova kćer. Kasnije je imala priliku ponovno upoznati katoličku vjeru te je poželjela biti redovnica i to je postala. Hoću reći da je i u tim iznimno teškim vremenima bilo dobrih ljudi. I to je nasljeđe Bosne i Hercegovine. Mi kao Družba imamo primjer da su, kada su sestre 1871. došle u Bosnu i Hercegovinu, jedni drugima pomagali, da su sestrama pomagali i pravoslavni svećenik i imami. S druge strane, sestre milosrdnice su uvijek, u svojih 150 godina življenja i djelovanja u Bosni i Hercegovini, u svojim razredima, u svojim školama, imale i djecu drugih nacionalnosti, drugih vjeroispovijesti, drugih pogleda na život.

Šejla: Međureligijski dijalog u Bosni i Hercegovini zaista je živ i možda je puno ljepši i važniji ovaj neslužbeni od ovog službenog koji je, hvala Bogu, aktualan i aktivan. Ja sam bila dijelom Međureligijskog vijeća, još kao mladi teolog tijekom studija, a nakon dolaska u Livno bila sam članica Odbora za međureligijsku suradnju za područje Livna. Međutim, taj dijalog je više fokusiran na te neke službene stvari, na projekte i slično, nedostaje mu malo ovog spontanog rada poput ovih, kako ste naveli u ovome pitanju, primjera ovih svećenika, imama, poput primjera Blanke i mene, da to krene onako spontano, samo od sebe. Jer imam osjećaj da tako onda ima bolji efekt i na zajednicu i na naše ljude s kojima radimo. Mnogo je primjera međureligijskog dijaloga isto tako među našim ljudima koji nisu vjerski službenici. Gdje god dođete čut ćete takve primjere, posebno gdje žive zajedno katolici i muslimani, muslimani i pravoslavci, itd. Tako da jest, potreban nam je međureligijski dijalog, ne treba to biti izuzetak ni iznimka, nego da stalno i svakodnevno možemo slušati ovako lijepe i pozitivne priče.

„Neophodno je potrebno priznavanje prava žena na obrazovanje, zapošljavanje i ostvarivanje njihovih vlastitih političkih prava. […] Potrebno je raditi na tome da se promjene zakoni koji sprečavaju žene da u potpunosti uživaju svoja prava“, stoji također u Dokumentu o ljudskom bratstvu i sestrinstvu. Što biste vas dvije, kao „heroine“ ili žene mjeseca veljače 2023., poželjele drugim ženama za Dan žena?

Blanka: Prvo se želim osvrnuti da na taj izraz „heroina“. Doista me smeta taj izraz, moram priznati. Uopće se tako ne osjećam i mislim da je to s neke strane pretjerivanje. Ja sam žena, redovnica, koja u dubini srca nastoji živjeti svoju vjeru unutar karizme, kojoj je zadaća milosrdna ljubav. To je program svetoga Vinka, to je program moje Družbe kojoj pripadam. Evo toliko o „heroinama“, što se mene tiče. Drugo, čovjek je prekrasno biće i kruna je stvaranja. I muški i ženski čovjek kruna su stvaranja. I kako kaže Biblija: stvori Bog čovjeka na svoju sliku i priliku, na svoju sliku stvori ih, muško i žensko, stvori ih. Stoga bih samo rekla ovo: „Krasna ženo, kruno Božjega stvaranja, nemoj zaboraviti svoje dostojanstvo, nego hrabro koračaj naprijed. U pobjede nove, one koje su u skladu s Božjim zakonima, Božjim propisima i u skladu s tvojim dostojanstvom“.

Šejla: Ono što bih htjela poručiti svim ženama, djevojkama, jest da budu uporne, da ne odustaju, da se obrazuju, školuju. To je najvažnije. Našim djevojčicama, da im škola bude najvažnija, da imaju cilj, da je fakultet cilj, a ne prije svega udaja. Da dostojanstveno žive, da svoja prava ostvaruju unutar tih nekih granica koje moraju da postoje, znači ne po svaku cijenu. Osobno smatram da se sva prava mogu ostvariti ako smo uporne i ukoliko imamo znanje. Dakle, upornost i znanje su najvažniji.