Budi dio naše mreže

Emisiju na valovima HKR-a "Blago socijalnog nauka Crkve" srijedom u 16:30 emitiramo u suradnji s Centrom za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Emisiju je pripremio član Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije dr. sc. Stjepan Brebrić.

/ Stjepan Brebrić

Ekumenizam je pojam širokog značenja kojim se misli sve ono što kršćani poduzimaju na putu ponovne uspostave vidljivoga jedinstva među različitim kršćanskim Crkvama i zajednicama. Tiče se podjednako doktrinarne, teološke, eklezijalne, duhovne i praktične razine ispovijedanja i življenja kršćanske vjere. U duhu dekreta o ekumenizmu Drugoga vatikanskog koncila Unitatis redintegratio pobliže značenje pojma ekumenizam odnosi se na obnovu kršćanskoga jedinstva. 

Suvremeni ekumenski pokret započinje Svjetskom misijskom konferencijom u Edinburghu, u Škotskoj, 1910. godine, održanoj u vezi s misijskom djelatnosti protestantskih misionara u 19. stoljeću u Africi, Aziji i Oceaniji. Kršćanski misionari probudili su, naime, svijest o sablazni kršćanske razjedinjenosti prilikom naviještanja Isusa Krista nekršćanskim narodima. Ekumenskim pokretom koji ovime nastaje nazivaju se kasnije „djelatnosti i pothvati koji se u skladu s različitim potrebama Crkve i okolnostima vremena pokreću i usmjeruju prema promicanju jedinstva kršćana…“ (UR 4). 

Tijek razvoja na području ekumenizma različite inicijative i organizacijske oblike vodi prema udruživanju u Ekumensko vijeće crkava, utemeljeno u Amsterdamu 1948. godine. Ekumenski pokret rađa se na protestantskom kršćanskom tlu, ali ekumenizam je zajednička misao i zajedničko nastojanje svih kršćana – protestanata, pravoslavnih i katolika. 

Prije suvremenoga ekumenizma i ekumenskog pokreta govori se o međukonfesionalnim ili međuvjerskim odnosima, što znači da ekumenizam označava jednu prijelomnu crtu u tim odnosima. Rimokatolička crkva zanimanje za jedinstvo kršćana u ekumenskom pogledu pokazuje još od pape Lava XIII., od njegove enciklike Satis cognitum iz 1896., a s ovim papom započinje i suvremeni socijalni nauk Katoličke crkve.

Drugi vatikanski koncil označava ekumenski zaokret u Katoličkoj crkvi. Moglo bi se reći da je koncilskim dekretom o ekumenizmu pa i samom prisutnošću predstavnika drugih kršćanskih Crkvi i zajednica na koncilu na najvišoj učiteljskoj razini Katoličke crkve potvrđeno ono ekumensko gibanje koje se već desetljećima prije odvijalo na razini življenja kršćanske vjere, a zatim sve više i kao ekumenizam na teološko-eklezijalnoj razini. 

Kaže se da u Crkvi značajnije promjene tijekom povijesti dolaze u kritičnim vremenima i najčešće odozdo, iz prakse življenja kršćanske vjere. Ekumensko gibanje prvenstveno nastaje iz misijske prakse. Kršćanske misije u 19. stoljeću otkrivaju besmisao kršćanskoga nejedinstva, jer se na istome teritoriju misionarenja, u Kini ili Africi, odjednom susreće više kršćanskih misionara koji svi navješćuju jednoga Krista, a pripadaju različitim kršćanskim Crkvama sa svim međusobnim različitostima pa i povijesnim sukobima. Kasnije tome dolazi iskustvo Drugoga svjetskog rata, kad se kršćani ponovno nalaze u zatvorima i logorima ispovijedajući istoga Isusa Krista, svjesni pri tom razdora među sobom. Zanimljivo je kod toga da se, unatoč svim poteškoćama doktrinarne, pravne i tome slične naravi, istodobno razmišlja o ponovnome jedinstvu polazeći od svijesti da svi kršćani ispovijedaju istoga Gospodina i da sebe smatraju pripadnicima prave Kristove Crkve. 

Tako se među kršćanima primjećuje da postoje, osim doktrinarnih i pravnih, i drugi važni aspekti koji govore u prilog ekumenizma kao novoga načina shvaćanja odnosa među kršćanima i kršćanskim Crkvama i zajednicama. 

Svima lako razumljiv osjećaj za potrebu jedinstva među kršćanima, koja se rađa iz samoga življenja kršćanske vjere, svojedobno je u kontekstu problematike pripadnosti Crkvi na ovaj način opisao ekumenski teolog Josip Turčinović: „Uzmimo ovako: neporeciva je za katolika dogmatska činjenica da svaki onaj koji se bilo gdje krsti, ulazi u pravu Kristovu Crkvu. Uzmite sad ovaj primjer: ima jedna baka na Uralu, krštena u Pravoslavnoj Crkvi, istinski živi svu svoju pravoslavnu religioznost i ništa ne zna o Mihajlu Cerulariju, nekom davnom patrijarhu carigradskom, ni o Humbertusu kardinalu De Silva Candidi, koji su se međusobno posvadili i onda su odnosi između dviju kršćanskih pola pukli na katolicizam i pravoslavlje. Ima i druga baka, jednako povijesno neuka, uzmite tamo negdje u Andama, krštena katolkinja, koja to isto čini, istu tu vjeru u Isusa Krista sama živi, žari je i oko sebe prenosi. Jesu li one u istoj Kristovoj Crkvi ili nisu?“ (Misao vjere).

Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“. Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Područja znanstvenoga i publicističkog interesa: dogmatska teologija, socijalni nauk Crkve, kršćanska kultura, literatura i nakladništvo.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja