Zabuna u vezi s vrlinom milosrđa leži u činjenici da to nije neovisna vrlina kao što su hrabrost, dobrota, zahvalnost ili velikodušnost. Milosrđe ne stoji samo za sebe. To je komplementarna vrlina, a njen neophodan partner je pravda. Milost upotpunjuje pravdu, kao što ukusan desert dovršava fini obrok.

Ova neobična značajka milosrđa dobro je poznata u književnosti i filozofiji. Shakespeare nam u “Mletačkom trgovcu” govori da milosrđe “začinjava” pravdu. Za Miltona, u “Izgubljenom raju”, milosrđe “ublažava” pravdu. Prema sv. Tomi Akvinskom; “Milosrđe bez pravde je majka rastakanja”, dok je “pravda bez milosrđa okrutnost”, piše Donald DeMarco s portala Catholic Exchange.

Američki svećenik iz 19. stoljeća Edwin Hebbel Chaplin bio je najelokventniji u svom opisu milosrđa kada je rekao da je „milosrđe među krjepostima poput mjeseca među zvijezdama, – ne svjetluca kao mnoge od njih, ali odaje miran sjaj koji posvećuje cjelinu. To je luk koji počiva na grudima oblaka kad oluja prođe. To je svjetlo koje lebdi iznad sudačke stolice”.

Lako je voljeti milosrđe, teže je voljeti pravdu. Ali ako se milost želi primiti, prvo je treba zaslužiti. Milost se zaslužuje samo kada se poštuje pravda.

Da milosrđe može okruniti pravdu predmet je velike drame. Pobuđujući primjer za to nalazimo u drami Heinricha von Kleista (1777.-1811.), “Prinz Friedrich von Homburg”, koja nije dobro poznata, a ni široko poznata. U drami se princ, sin kneza Brandenburga, osramotio u bitci. Nakon toga sudi mu vojni sud i osuđuje ga na smrt. Otac želi milost za svog sina kako bi mu spasio život, ali ne može ustupiti ovu iskrenu vrlinu sve dok se princ ne kaje i odbacuje kanone pravde. Natalie, njegova ljubav, zauzima se za njega, ali bezuspješno.

Izbornik je nepokolebljiv; milost ne može negirati pravdu. Kako se drama razvija, sin priznaje težinu svog zločina i valjanost svoje kazne: “sad kad sam dobro razmislio, želim umrijeti smrću koja mi je suđena! Apsolutna mi je želja da dragovoljnom smrću proslavim sveti kodeks bitke, koji sam prekršio pred cijelom vojskom”.

Kad izborni knez čuje ove riječi, presretan je. Sada kada je princ prihvatio pravdu, ima pravo na milost. Izborni knez poništava smrtnu presudu, pomiluje sina i dopušta mu da se oženi Natalie. Na ovoj radosnoj noti predstava završava.

Unatoč vrlo romantičnoj kvaliteti predstave, njezina je filozofija ipak zdrava: milosrđe se ne može ispravno podijeliti bez prihvaćanja i poštovanja pravde prema njezinom namjeravanom korisniku. Kleistova drama savršeno je prilagodljiva kršćanskom načinu razmišljanja. Možda su najutješnije riječi koje je Krist ikada izgovorio one što je rekao dobrom razbojniku: “Bit ćeš sa mnom danas u raju”. Lopov nije bio “dobar” jer je bio lopov; bio je dobar jer je bio pokajnik. Složio se da je “pravedno osuđen” (Luka 23, 39-43).

Milosrđe duguje svoju krepost svom odnosu s pravdom. Kada se dijeli besplatno, nikome ne koristi, ni davaocu ni primatelju. U tom slučaju ono nije, kao što je Shakespeare rekao, “dva puta blagoslovljeno”.

Lako je voljeti milosrđe, teže je voljeti pravdu. Ali ako se milost želi primiti, prvo je treba zaslužiti. Milost se zaslužuje samo kada se poštuje pravda. Tada milosrđe postaje radost. Osoba koja zahtijeva milosrđe, a uskraćuje pravdu, ruši jedini most preko kojeg milosrđe može prijeći.