Zamislite, nakon Vašeg radnog vijeka napokon je došlo vrijeme za odmor i opuštanje. Živite u sjajnom gradu u kojem vam je sve nadohvat ruke – mogućnosti kupovine, kulturni događaji, svi vaši rođaci i prijatelji za cijeli život. Odjednom se pojavljuje nepoznati Bog i govori vam da se spakirate, iskorijenite svoj život i zaputite se u neciviliziranu divljinu, piše Dr. Marcelino D’Ambrosio s portala Crossroads Initiative.

POZIV ABRAMOV

Ovo se dogodilo čovjeku po imenu Abram, kako je opisano u Postanku 12. Abram živi u Mezopotamiji, kolijevci civilizacije. Ima 75 godina, a on i njegova supruga ne postaju mlađi. Tajanstveni Bog koji poziva Abrama kasnije mu mijenja ime u Abraham. Ipak, Abram ne zna ni ime Boga koji ga poziva i na kraju preimenuje.

Ne biste li malo “raspravljali” o ovome? Ne i Abram. Knjiga Postanka izvještava da nema povratnih razgovora, nema “da….-ali”. Knjiga Postanka jednostavno kaže “Abram je otišao kako mu je Gospodin rekao.”

ABRAHAM POKAZUJE DA VJERA ZNAČI HODATI

To je vjera. Lik kojeg svi poznajemo kao Abrahama čuje naredbu od Boga kojeg ne može vidjeti, vjeruje da taj Bog mora znati što radi i započinje putovanje ne znajući kamo zapravo ide. Imajte na umu da sv. Pavao kaže “hodimo vjerom, a ne gledanjem”. (2 Kor 5,7). Zato je Abraham veliki uzor vjere u Starom zavjetu. Jer vjera nije samo vjerovanje. Radi se o hodanju.

Očito je Abramov izbor da hoda podrazumijevao velike poteškoće. Što ga je motiviralo da to učini?

Jednostavno je. Postojalo je nešto što mu je Bog obećao i što je očajnički želio. Abram je imao puno stvari – ženu, imovinu, sluge i sve udobnosti stvorenja koje je pružala njegova civilizacija. Ipak, nedostajao mu je sin. A za Semita poput Abrama koji nije vjerovao ni u kakvu vrstu zagrobnog života, sin je bio jedina karta za besmrtnost. Sin bi, po svoj prilici, izašao i rađao nove sinove, održavajući tako ime i uspomenu na svog oca. Bog je obećao ne samo potomke, već i potomstvo tako brojno i veliko da će sve zajednice na zemlji pronaći blagoslov u Abramovu imenu.

NADA U TEŠKOĆAMA

Dakle, želja za budućom slavom omogućila je Abramu da podnese teškoće koje je sa sobom nosio odgovor na poziv. Ova želja se zove nada.

Otprilike 1900 godina kasnije, sveti Pavao piše ove riječi Timoteju: “Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje.” (2 Tim 1,8). Biti kršćanin tijekom prvih 300 godina značilo je riskirati sve. Ako bi vas Rimljani uhvatili, to je moglo značiti mučenje ili smrt ili, ako ste se lako izvukli, zapljenu sve vaše imovine.

Iz istog razloga Abram je prigrlio teškoće – nadu. Prvi su kršćani davali viziju i obećavali vječnu slavu. Shvatili su da se nikakvo zemaljsko dobro ne može usporediti s ovom vječnom radošću i stoga su bili spremni pretrpjeti svaki gubitak koji je potreban da bi je osigurali. U tome su slijedili Isusa, svog učitelja, koji je “zbog radosti koja mu je stajala podnio križ, prezrevši sramotu”. (Hebrejima 12,2.)

PREOBRAŽENJE NA GORI TABOR

Svjestan traume koju će apostoli ubrzo pretrpjeti kroz užas njegovog raspeća, Gospodin Isus dao je njihovim vođama klicu nade koja će ih podržati. Popeo se na brdo Tabor i napokon se pokazao onakvim kakav je bio u svojoj slavi. U iščekivanju njegove uskrsle slave, Svjetlo svijeta dopustilo je da se otkrije blistava bjelina Njegova božanstva.

Zakon i proroci svjedočili su o njemu preko Mojsija i Ilije. Očev glas odjeknuo je potvrdom da je ovo njegov voljeni sin. Duh Sveti se očitovao kao oblak slave koji je vodio Izraelce na njihovu pustinjskom putovanju. Ovo preobraženje je prizor koji naviješta cijelo evanđelje, Radosnu vijest o slavnom životu, koji je osvojio Spasitelj, koje traje zauvijek.

Ali samo iskustvo nije trajalo zauvijek. Nije im dano da mogu dizati šatore i ostati tamo.

Ostalo je još za hodati. Put koji se zvao Via Dolorosa pružao se pred Njim, kao i pred njima. Iskustvo zvano Preobraženje im je trebalo pokazati da taj križni put nije put u smrt, nego kroz smrt u život koji čak i smrt čini sitnicom.