Posipanjem pepela po našim glavama simbolički smo u prošlu srijedu započeli razdoblje korizme – vrijeme molitve, pokore i posta te djelotvorne ljubavi. Ovo je milosno vrijeme pogodno za obraćenje i obnovu. Ovo je vrijeme kada ćemo zasigurno intenzivnije raditi na pripremi svoga uma i srca za slavljenje središnjega otajstva naše vjere, za slavljenje Kristova uskrsnuća. A kada su veće milosti, veće su i napasti i kušnje. Stoga unatoč našim različitim duhovnim nastojanjima koja ćemo poduzimati kroz korizmu, vjerujem da nećemo biti lišeni đavolskih napasti koje će nastojati izazivati i kušati našu vjeru. Baš onako kako su bili kušani i naši praroditelji Adam i Eva. Baš onako kako je bio kušan i sam naš spasitelj Isus Krist. I stoga nas liturgija Crkve već danas, kada se nalazimo na samom početku korizmenoga vremena, dok su naše odluke i želje da budemo bolji vjernici još uvijek iznimno čvrste te djeluju nepokolebljivo, želi upozoriti na trenutke napasti i kušnji te nas pozvati na ustrajnost u njihovu odolijevanju.

Kako rekosmo, današnja nam čitanja donose dva različita načina odgovora na đavolska iskušenja. Prvo nam čitanje oslikava dobro poznatu situaciju Adama i Eve. Nalaze se u vrtu u Edenu, okruženi su svakovrsnim primamljivim stablima s ukusnim plodovima, kao i stablom spoznaje dobra i zla. Sa svakoga stabla smiju ubirati i jesti plodove osim s jednoga, ovoga potonjega. No zmija ih izaziva, nudi im da budu kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo, hrabri ih da neće umrijeti ako budu jeli sa zabranjenoga stabla te upravo pod tim izazovima njih dvoje padaju. Adam i Eva žele biti bogovi, žele se hraniti samo zemaljskim kruhom te iako žive u obilju plodova edenskoga vrta, to im nije bilo dovoljno te traže još nešto više. Hoće blagovati plodove i s onoga jedinoga zabranjenog stabla! I na koncu, kada su uzeli to „nešto više“, kada su si prisvojili i ono što im ne pripada, nisu se osjećali sretno, nego upravo suprotno. Shvatili su da su goli, da su prazni, da nemaju ništa. Gomilanje dakle, posebno neka nečista i nečasna gomilanja, ne vode punini, nego praznini. U konačnici, znademo dobro da novcem možemo kupiti kuću, ali ne i dom; novcem možemo kupiti sat, ali ne i vrijeme. Možemo kupiti krevet, ali ne i san; možemo kupiti hranu, ali ne i apetit. Možemo platiti doktora, ali ne i zdravlje; možemo uplatiti životno osiguranje, ali ne i sigurnost.

A upravo na tom iskušenju gomilanja bogatstva, često pri tom ne birajući sredstva ni metode, tako često padamo. Draže nam je živjeti samo od kruha zemaljskoga, nego li živjeti slušajući i primjenjujući Božju riječ u svojim životima. Radije se klanjamo i služimo različitim suvremenim bogovima, nego li Bogu jedinom. I zato nam Isusov primjer odgovora na tri kušnje o kojima slušamo u današnjem evanđeoskom odlomku, svjedoči o postojanosti i neslomljivosti vjere. Isusa, kojega je Duh odveo u pustinju gdje je poduzeo četrdesetodnevni strogi post, nakon što je napokon ogladnio također kuša đavao. Ne biva poput Adama i Eve kušan u trenutcima obilja i sitosti, nego dapače, upravo suprotno – u trenutcima dok se nalazi u pustinji i gladuje. I unatoč težini situacije u kojoj se nalazi, Krist ostaje vjeran svome nebeskom Ocu, svjestan da se njemu jedinome treba klanjati i služiti jer ne živimo samo od kruha zemaljskoga i za njega, nego od svake riječi što izlazi iz njegovih usta. Dok započinjemo naš korizmeni hod prema vazmenim otajstvima te dok su naše korizmene odluke još postojane i čvrste, promatrajući Kristov primjer nadahnjujmo se i mi za naše unutarnje borbe protiv različitih iskušenja na koja će nas đavao naganati kroz ovo vrijeme. Dopustimo da i nas u našem življenju vodi Duh.

Možda i nas Duh ove korizme odvede u neku pustinju – na neko lijepo, izolirano i privilegirano mjesto gdje ćemo imati vremena više i snažnije biti u zajedništvu s Bogom kroz određene duhovne vježbe. No, možda nas Duh odvede i u pustinju praznine određene bolesti i krize, razočaranja i tuge, samoće i padova. I tamo mogu itekako susreti Boga. Dapače, možda će mi takva pustinja biti još pogodnije mjesto za susret s Bogom i da odlučim potpuno mu pripadati.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Pavla Mikulčića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.