Povijesno-kritička analiza

Iskušenja u pustinji, nakon krštenja Isusova na Jordanu od strane Ivana Krstitelja, nalazimo u Mt 4,1-11 i Lk 4,1-13. Ona su dio tzv. dvostruke tradicije – one literarne građe u sinoptičkim evanđeljima koju donose samo Matej i Luka, ali ne i Marko. Riječ je o paralelnim mjestima u Mateju i Luki koje se, zbog njihove izrazite sličnosti, može čitati zajedno i međusobno uspoređivati. U tim dijelovima Matej i Luka u svojem nastanku literarno ovise ili jedan o drugome (pa je tako jedan od njih izvor drugome) ili pak o nekom drugom zajedničkom izvoru (ali koji nije Marko, jer Marko taj sadržaj uopće ne donosi te im stoga ne može biti izvor). Jedan od primjera te dvostruke tradicije su spomenuta iskušenja.

Sama struktura tih iskušenja (distribucija i organizacija sadržaja dvostruke tradicije) je kod Mateja i Luke različita. Doduše, i Matej i Luka donose tri iskušenja u nizu i ona su istog sadržaja i oblika, pa čak i stila, što upućuje na pisani izvor i literarnu ovisnost, a ne samo na njihovu zajedničku usmenu predaju iz koje su potekli te koju čuvaju i prenose. Ipak, druga dva iskušenja – kako đavlovo iskušenje tako i njemu pripadajući Isusov odgovor – kod Mateja i Luke dolaze u obrnutom redoslijedu, što upućuje na redakcijski zahvat u izvor iz kojega autor preuzima svoj sadržaj.

Struktura tih iskušenja bi se mogla zapisati i ovako:

Mt: 1.A – 2.B – 3.C

Lk: 1.A – 2.C – 3.B

Pažljivo čitajući navedene tekstove, možemo primijetiti da u tri iskušenja u pustinji, kako kod Mateja tako i kod Luke, uvjet „Ako si ti Sin Božji“ dolazi samo dva puta: u prvom (A) te u samo jednom od ostala dva (B). Kod Mateja su to prvo i drugo (1.A i 2.B), a kod Luke pak prvo i treće (1.A i 3.B).

Iskušenje u tom istom literarnom i formalnom obliku po treći put dolazi ne u pustinji nego tek na križu – tek je kod raspeća po treći put naveden isti uvjet „Ako si ti Sin Božji“ – i to ne od đavla nego od ljudi pod križem

Međutim, iako od tri iskušenja u pustinji samo dva donose uvjet „Ako si ti Sin Božji“, u oba evanđelja taj uvjet ipak dolazi i treći put. Naime, iskušenje u tom istom literarnom i formalnom obliku po treći put dolazi ne u pustinji nego tek na križu – tek je kod raspeća po treći put naveden isti uvjet „Ako si ti Sin Božji“ – i to ne od đavla nego od ljudi pod križem.

Posljednje Isusovo iskušenje, treće koje donosi takav uvjet kod Mateja i Luke, doista pronalazimo tek u Mt 27,40 i Lk 23,37. Sadržaj te kušnje jest izravna provokacija Isusu da siđe s križa (poziv da Isus siđe s križa doduše dolazi i kod Marka, u Mk 15,29-30, ali uz njega ne ide nikakav uvjet). Ključno je pritom zapaziti da kod Mateja prolaznici, a kod Luke vojnici rade Isusu na križu ono što mu je u pustinji radio đavao – iskušavaju ga istim riječima i na isti način. Teška je to spoznaja za prihvatiti i nama danas, spoznaja da ljudi rade upravo ono što đavao radi.

Uz to treba istaknuti da Matej i kod iskušenja na križu zapisuje uvjet identičan onima u pustinji, „Ako si ti Sin Božji“, dok ga Luka mijenja u „Ako si ti kralj židovski“. Kod Mateja je zato literarna veza između iskušenja u pustinji i iskušenja na križu daleko jasnija jer su na tim mjestima u evanđelju formalno iste riječi, doslovno do u najmanji detalj: „Ako si ti Sin Božji“.

Kušnja je za Isusa u tome što su uvjet i posljedica te njihov međuodnos u tekstu prezentirani realno. Time dolazimo do potrebe za kratkim prikazom i ponavljanjem školskog gradiva hrvatskog i drugih stranih jezika, ali i logike.

Hipotetičke zavisnosložene rečenice

Uvjet i posljedica te odnosi između njih izražavaju se hipotetičkim, kondicionalnim ili pogodbenim zavisnosloženim rečenicama. Njih susrećemo i u logici, točnije u hipotetičkim silogizmima u premisi „Ako P, onda Q“ koja je hipotetički sud. U lingvistici se zavisna rečenica koja sadrži uvjet onoga što je izrečeno u glavnoj rečenici naziva protaza, dok se glavna rečenica koja sadrži posljedicu onoga što je izrečeno u zavisnoj rečenici naziva apodoza. Za valjano razumijevanje Isusovih kušnji ovdje je važno razmotriti logičke odnose između protaze (koja donosi uvjet) i apodoze (koja donosi posljedicu) u hipotetičkim rečenicama.

Baš kao hrvatski i drugi suvremeni jezici, i grčki je jezik razlikovao nekoliko tipova hipotetičkih rečenica. Poznavao je tako realnu, eventualnu, potencijalnu i irealnu hipotetičku rečenicu. One se međusobno razlikuju najprije formalno u glagolskim oblicima (vremenima i načinima) koji dolaze kako u protazi tako i u apodozi, a onda i logički u sintaktičkom odnosu koji se uz pomoć određenih glagolskih oblika uspostavlja između protaze i apodoze u konstrukciji hipotetičke rečenice.

Slijedi tipologija grčkih hipotetičkih rečenica uz teorijsko objašnjenje, primjer kako bi posljednje Isusovo iskušenje, ono na križu u Mt 27,40, izgledalo u svakom od tih tipova te opis konstrukcije protaze i apodoze iz svakoga primjera na temelju kojih hipotetičke rečenice i klasificiramo (radi jasnoće, isključivo na hrvatskom jeziku).

Realna hipotetička rečenica:

Sadržaj apodoze (posljedica) ostvarit će se ako se ostvari sadržaj protaze (uvjet), a njihov logički odnos jest nužan. To je hipotetički sud „Ako P, onda Q“ kao premisa hipotetičkog silogizma u logici. Uvjet je stvaran, a iz njega posljedica slijedi nužno.

Ako si ti Sin Božji, siđi s križa!

(protaza: prezent; apodoza: imperativ)

Eventualna hipotetička rečenica:

Sadržaj apodoze (posljedica) ostvarit će se jednom kada bude ostvaren sadržaj protaze (uvjet), a njihov logički odnos jest nužan. Uvjet nije (još) stvaran, ali je ostvariv, i to u budućnosti, a jednom kada bude ostvaren, posljedica će iz njega slijediti nužno.

Kad ti budeš bio Sin Božji, sići ćeš s križa.

(protaza: futur drugi; apodoza: futur prvi)

Potencijalna hipotetička rečenica:

Sadržaj apodoze (posljedica) ostvario bi se ako/kad bi bio ostvaren sadržaj protaze (uvjet), a njihov logički odnos jest moguć. Drugim riječima, sadržaj apodoze (posljedica) moguće je ostvariti samo ako je moguće najprije ostvariti sadržaj protaze (uvjet).

Ako/Kad bi ti bio Sin Božji, sišao bi s križa.

(protaza: kondicional drugi; apodoza: kondicional prvi)

Irealna hipotetička rečenica:

Sadržaj apodoze (posljedica) je neostvaren ili neostvariv jer je i sadržaj protaze (uvjet) neostvaren ili neostvariv, a njihov logički odnos jest nužan. Budući da nije moguće ili nije bilo moguće ostvariti uvjet, onda nužno nije moguće ili pak nije bilo moguće ostvariti niti njegovu posljedicu.

Da si ti Sin Božji, sišao bi s križa. (sadašnjost)

(protaza: prezent; apodoza: kondicional prvi)

Da si ti bio Sin Božji, bio bi sišao s križa. (prošlost)

(protaza: perfekt; apodoza: kondicional drugi)

Uz irealnu hipotetičku rečenicu možemo navesti i jedan dobro poznati novozavjetni primjer: „Gospodine, da si ti bio ovdje, brat moj ne bi bio mrtav (ne bi umro)!“ (u Betaniji Isusu o Lazaru to govori najprije Marta u Iv 11,21, a onda i Marija u Iv 11,32). To je irealna hipotetička rečenica: uvjet je bio neostvaren (dok je Lazar bio bolestan, Isus tamo nije bio) i zato je i njegova posljedica neostvarena (Lazar je umro i sada je mrtav).

Egzegetski komentar

Iz uvjeta iskušenja „Ako si ti Sin Božji“ i iz odgovarajućih posljedica tih hipotetičkih rečenica, bilo u pustinji od strane đavla bilo na križu od strane ljudi, jasno vidimo da su to realne hipotetičke rečenice i u to nema nikakve dvojbe. To je jednako jasno i u grčkom izvorniku jer i grčki ima specifične sintaktičke konstrukcije protaze i apodoze preko kojih je moguće odrediti tip hipotetičke rečenice. Naš hrvatski prijevod je dobar, vjeran grčkom izvorniku, pa je zato ovdje grčki tekst i izostavljen.

Naime, uvjet hipotetičke rečenice nije eventualan, potencijalan ili irealan – „Kad ti budeš bio Sin Božji“, „Ako/Kad bi ti bio Sin Božji“ ili „Da si ti (bio) Sin Božji“ – što bi jasno pretpostavljalo i podrazumijevalo da Isus nije Sin Božji, pa se samo hipotetski razmišlja ili fantazira o posljedici, tj. što će biti kad taj uvjet jednom bude bio ostvaren (eventualna), što bi možda bilo samo ako bi taj uvjet možda bio ostvaren (potencijalna) ili što bi bilo da je taj neostvareni ili neostvarivi uvjet ipak nekim slučajem bio ostvaren, što on ipak nije bio (irealna). Naprotiv, uvjet hipotetičke rečenice je u svim navedenim iskušenjima realan – „Ako si ti Sin Božji“. Znači li to da takva rečenica onda odmah pretpostavlja i podrazumijeva da Isus to uistinu jest i takvim ga barem indirektno i priznaje?

Vjeruje li đavao u pustinji i vjeruju li ljudi pod križem koji Isusu to tako govore da je on doista Sin Božji?

S obzirom na realnu hipotetičku rečenicu treba pošteno reći da ona ne izražava sud o konkretizaciji te hipoteze u stvarnosti, ne izražava podudaranje riječi i stvarnosti, već se ograničava na prezentaciju objektivnog odnosa te jednostavne i čiste konstatacije veze između protaze i apodoze – ona izriče da iz danog uvjeta nužno i neizbježno slijedi dana posljedica. Samo zato što je realno prezentiran odnos između protaze i apodoze, ne znači da je sve to odmah istina. Naime, hipotetička rečenica „Ako 2+2 daju 5, onda 5-2 daju 2.“ jest sintaktički realna hipotetička rečenica. Tko to kaže, dobro zna da uvjet (2+2=5) nije istinit, no jezično to ne pokazuje ni na koji način, već se ograničava jedino na izražavanje čistog odnosa između uvjeta i posljedice po modelu „Ako P, onda Q“. Kada bi se pak želio donijeti i eksplicitan sud o istinitosti takve hipoteze (2+2=5), koristila bi se jezična forma i konstrukcija irealne hipotetičke rečenice: „Da je 2+2 jednako 5, (a očito nije i ne može biti), onda bi 5-2 bilo 2.“.

Ne možemo, dakle, samo na temelju sintaktičke konstrukcije realne hipotetičke rečenice zaključiti da onaj tko Isusu, bilo u pustinji bilo na križu, govori „Ako si ti Sin Božji“ odmah pretpostavlja i podrazumijeva te jasno potvrđuje da Isus doista jest Sin Božji, da je to sve izraz ili svjedočanstvo njegove vjere te da ga time svjesno i namjerno poziva, potiče ili čak izaziva da učini ono što Sin Božji i može učiniti. Vjeruje li đavao u pustinji i vjeruju li ljudi pod križem koji Isusu to tako govore da je on doista Sin Božji? Moramo uzeti u obzir i kontekst u smislu sadržaja i poruke odlomka u kojemu dolaze te realne hipotetičke rečenice. Ne smijemo zaboraviti da su to sve kušnje.

Ljudi pod križem razmišljaju i zaključuju ovako: „Ako je on Sin Božji, sići će s križa, pa ćemo mi povjerovati. On ne silazi s križa jer na njemu očigledno umire. Dakle, on nije Sin Božji, pa mi zato niti ne vjerujemo.“

Uzimajući u obzir sve povijesne okolnosti, ti ljudi pod križem Isusa nisu prepoznali i prihvatili kao Sina Božjega, a takvim ga tada nisu niti mogli prepoznati i prihvatiti (o čemu sam više pisao drugdje – vidi tekst, op.a.). Ta realna hipotetička rečenica – „Ako si ti Sin Božji, siđi s križa da vidimo i da povjerujemo!“ (Mt 27,40) – njima je svima zapravo ruganje. Oni vide da Isus očigledno umire na križu te iz toga kao u hipotetičkom silogizmu zaključuju s posljedice na uvjet („Ako P, onda Q. Nije Q. Dakle, nije niti P.“). Naime, oni razmišljaju i zaključuju ovako: „Ako je on Sin Božji, sići će s križa, pa ćemo mi povjerovati. On ne silazi s križa jer na njemu očigledno umire. Dakle, on nije Sin Božji, pa mi zato niti ne vjerujemo“.

Ne smijemo od đavla raditi sveznajuće biće ravno Bogu, ali Bogu suprotno, tj. nekakvog zlog Boga, ali jednako moćnog.

To nam pokazuje da najvjerojatnije niti đavao u pustinji ne vjeruje (i ne zna) da je Isus Sin Božji. Ne smijemo od đavla raditi sveznajuće biće ravno Bogu, ali Bogu suprotno, tj. nekakvog zlog Boga, ali jednako moćnog. U kršćanstvu nema mjesta za dualizam ontološkog tipa: dva Boga u svemu jednaka, pri čemu je jedan od njih dobar princip, a drugi zao princip. Ne trebamo skidati đavlu i potkove i rogove te od njega činiti kojekakvu karikaturu (kao svojevremeno kardinali Ratzinger i Kasper koji su filozofski i teološki argumentirali da đavao nije osoba, već da je nekakva ne-osoba), ali ne smijemo niti zaboraviti da je i taj đavao ontološki samo ograničeno stvorenje, doduše opasno i moćno, ali ipak samo stvorenje koje ni na koji način i ni u kojem smislu nije ravno Bogu.

Dakle, nitko od njih, ni đavao u pustinji ni ljudi koji pod križem čine isto ono što je u pustinji činio đavao, nije Isusa prepoznao i prihvatio kao Sina Božjega, a njihov realno prezentirani uvjet hipotetičke rečenice „Ako si ti Sin Božji“ nije znak njihove vjere. Isusu koji jest Sin Božji sve to upravo zato i jest kušnja jer svi oni njemu praktički govore istinu, i to istinu koju on zna, a koje oni nisu svjesni i u koju oni ne vjeruju – da je on Sin Božji. Takvim kušnjama svi oni, neznajući, Isusu indirektno govore istinu koju on već zna, podsjećaju ga na tu istinu te ga na taj način i provociraju da im on jasno dokaže da nije istina ono što svi oni misle – da on nije nikakav Sin Božji jer ne čini i navodno ne može činiti ono na što ga oni svojim kušnjama perfidno izazivaju.

Isusova je kušnja u pustinji i na križu u tome što se njemu zapravo neizravno govori istina, što ga se podsjeća da on koji to sve trpi doista jest Sin Božji i time ga se provocira da učini ono što Sin Božji, koji on dakle jest, doista i može učiniti.

Iz svega navedenoga slijedi da je Isusova kušnja u pustinji i na križu u tome što se njemu zapravo neizravno govori istina, što ga se podsjeća da on koji to sve trpi doista jest Sin Božji i time ga se provocira da učini ono što Sin Božji, koji on dakle jest, doista i može učiniti. Zato sve to njemu i jest kušnja, a ne nekakva šala, ne samo u pustinji kada đavlu svaki put odgovara nego i na križu kada ljudima samo šuti. U tim je situacijama on podsjećan da on jest Sin Božji te je time iskušavan da, odbacujući pritom volju Božju, učini ono što kao Sin Božji on i može učiniti.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji te studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu.