Budi dio naše mreže

Ivan Krstitelj u današnjem ulomku evanđelja (Iv 1,29) za Isusa kaže da je Jaganjac Božji i tako ga predstavlja. Egzegetski komentar na čitanje današnjeg evanđelja za Hrvatsku katoličku mrežu piše Marko Taborsky, student poslijediplomskog studija biblijskih znanosti i arheologije na Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu.

/ dt

Isus = Jaganjac Božji

U Iv 1,29 Ivan Krstitelj za Isusa kaže da je Jaganjac Božji i tako ga predstavlja. Na grčkom je taj Isusov kristološki naslov zapisan kao ὁ ἀμνὸς τοῦ θεοῦ.

Izraz ὁ ἀμνὸς τοῦ θεοῦ u Novom zavjetu dolazi još samo jednom i to u istom odlomku, u Iv 1,36. Povrh toga, sâm pojam ἀμνός dolazi još jedino u Dj 8,32, gdje je on zapravo dio starozavjetnog citata iz Iz 53,7: „kao janje na klanje odvedoše ga“. Taj redak proroka Izaije jest jedino mjesto na kojemu u Septuaginti – drevnom grčkom prijevodu hebrejske Biblije korištene počevši od sredine 3. st. pr. Kr. najprije u helenističkoj židovskoj dijaspori u Aleksandriji u Egiptu, a potom i u ranim kršćanskim zajednicama, dakle u grčkom tekstu koji odgovara Starom zavjetu u katoličkom kanonu (popisu) knjiga Svetoga pisma – dolazi upravo pojam ἀμνός. Drugdje u Septuaginti, kao i u Novom zavjetu, za janje/jaganjca upotrebljavaju se pojmovi ἀρήν i ἀρνίον (potonji je pak osobito važan za teologiju Otkrivenja). Dakle, samo u Iz 53,7 – u starozavjetnom tekstu koji je neophodan za razumijevanje novozavjetnih izvještaja o Isusovoj muci i smrti budući da oni nastaju pod snažnim literarnim utjecajem tzv. Četvrte pjesme o sluzi Jahvinu (Iz 52,13 – 53,12) – u grčkoj Septuaginti dolazi pojam ἀμνός, a u hebrejskoj Bibliji pojam שה. Pritom je također jasno da je starozavjetna pozadina grčkog ἀμνός upravo hebrejski שה. Naime, iako i u grčkom i u hebrejskom tekstu Staroga zavjeta pronalazimo više različitih riječi za janje/jaganjca i to u raznim kontekstima, činjenica je da se jedino grčki ἀμνός koristi kao prijevod hebrejskoga שה.

Sveti pisac, autor evanđelja, misli hebrejski, a piše grčki.

Takav kontekst upućuje na zaključak da ta dva pojma imaju stanoviti žrtveni karakter, barem implicitno, jer evanđelja u izvještajima muke upravo to preuzimaju za opis Isusove otkupiteljske žrtve na križu, a ne neke druge pojmove i motive koje su evanđelisti svakako imali na raspolaganju. Nadalje, puni grčki izraz ὁ ἀμνὸς τοῦ θεοῦ kojeg čitamo u Ivanovu evanđelju (Iv 1,29) odgovara tako – prevodeći ga unatrag s grčkog na hebrejski – hebrejskom izrazu שה אלהים. Njega doduše u Starom zavjetu ne pronalazimo, no ipak nam je dobro poznat iz starih izvanbiblijskih židovskih vjerskih tradicija koje su kasnije zapisane. Stoga možemo reći da taj hebrejski izraz onom grčkom kao njegov izvorni ambijentalni kontekst stoji u temelju, da je na grčki preveden te kao takav potom i zapisan u Ivanovu evanđelju. Ukratko, sveti pisac, autor evanđelja, misli hebrejski, a piše grčki.

Jedan od mogućih načina tumačenja tog kristološkog naslova za Isusa je i tzv. gematrija. Premda je u antici bila dobro poznata kako Grcima tako i Židovima, o njoj se danas među teolozima malo zna, a još manje želi znati. Gematrija je, naime, numerološka tehnika koja se sastoji od računanja brojčane vrijednosti riječi, sintagme ili čitave fraze zbrajajući brojčane vrijednosti svih njihovih pojedinih slova kako bi se time otkrili ili pak pokazali navodni odnosi između određenih riječi i koncepata dokazivanjem jednakosti njihovih gematrijskih vrijednosti. Na tome počiva i jedna od interpretativnih tehnika kojima se u kontekstu hebrejske hermeneutike tumači Biblija.

Zanimljiva je spoznaja da na hebrejskom jeziku spomenuti izraz Jaganjac Božji (שה אלהים) ima jednaku ukupnu gematrijsku vrijednost (dakle, zbroj pojedinih brojčanih vrijednosti svih slova te sintagme) kao i ime Isus na svojem izvornom hebrejskom jeziku u jednoj svojoj varijanti (יהושע): u oba je slučaja gematrijska vrijednost 391. Nije, međutim, bitan konkretan broj, već samo to da je on u oba slučaja jednak. Zato se može jednostavno reći: Isus = Jaganjac Božji. Prema hermeneutskoj tehnici gematrije, ta činjenica – dokazujući istovjetnost tih riječi preko jednakosti njihovih brojčanih vrijednosti – omogućuje zamjenu jedne riječi drugom te tako dopušta i umjesto imena Isus slobodno upotrijebiti naziv Jaganjac Božji. Doista: Isus = Jaganjac Božji. Moguće je da se takvim razmišljanjem vodi i autor Ivanova evanđelja, pa kod njega Ivan Krstitelj, umjesto da vidjevši Isusa kaže „Evo Isusa!“, zato i može bez ikakvih problema reći „Evo Jaganjca Božjeg!“. Gematrija takav literarni postupak u tekstu dopušta. U vremenu i prostoru u kojemu nastaju evanđelja ona je bila itekako poznata, i Grcima i Židovima, pa argument iz gematrije nipošto nije projiciranje kasnijih ideja u raniju prošlost (anakronizam).

U tumačenju uz pomoć gematrije radi se, dakako, o igranju riječima/slovima i njima pripadajućim brojevima jer je ime Isus na hebrejskom moglo biti zapisano na više načina, već prema vremenu i prostoru u kojemu se upotrebljavalo (ישוע, יהושוע ,יהושע). Budući da je Ivanovo evanđelje izvorno pisano na grčkom, gematrija je zapravo i naš pokušaj otkrivanja hebrejskih ili aramejskih riječi i izraza koji bi onim grčkima koje čitamo u tom evanđelju mogli biti u temelju jer su dio izvornog ambijentalnog konteksta evanđelja.

Uostalom, ne treba zaboraviti da je Isus kao Židov imao hebrejsko, a ne grčko ime koje pronalazimo posvuda u Novom zavjetu –  Ἰησοῦς je samo grčka inačica njegovog hebrejskog imena koje čitamo još u Septuaginti i njega tim grčkim imenom tamo i tada vrlo vjerojatno nitko nije zvao. U tome se i prepoznaje dotična biblijska zanimljivost jer upravo tako gematrija i funkcionira: ona je autorovo manipuliranje slovima i brojevima, tj. naštimavanje pojedinih riječi i slova u tekstu kako bi njihove brojčane vrijednosti u konačnici dale jednaki zbroj u obje riječi, sintagme ili fraze koje međusobno uspoređuje. Često se to čini dodavanjem ili oduzimanjem slova, naročito onih koja su tijekom povijesnog razvoja jezika i pisma u pojedinim slučajevima izgubila svoj temeljni konsonantski karakter (vokali se, naime, u hebrejskom jeziku izvorno nisu bilježili u pismu) te su se s vremenom počela koristiti i kako bi se njima u pismu naznačilo s kojim točno vokalom treba pročitati određenu riječ.

Upravo je to slučaj kod različitih gore navedenih varijanata zapisivanja Isusova hebrejskog imena. One se u pismu međusobno razlikuju jedino u tome što se u njima dodaje ili oduzima slovo waw (ו) koje ionako ništa bitno ne mijenja jer se radi samo o različitom načinu pisanja iste riječi, istoga imena, s ciljem davanja dodatne informacije o njezinom valjanom izgovoru. Odatle proizlazi da bi u ovom slučaju Ivanovo evanđelje na grčki prevelo i na grčkom zapisalo ono što u izvornom hebrejskom jeziku ima jednaku gematrijsku vrijednost, a što je autoru dobro poznato. Kao što je već istaknuto: autor doduše piše grčki, ali misli hebrejski. U prilog tome ide činjenica da je literarna pozadina navedenog odlomka Ivanova evanđelja bitno starozavjetna s tekstom Izaije koji mu kao izvor za motiv jaganjca stoji u temelju (Iz 53,7), a sâm Isus kojega Ivan Krstitelj oslovljava titulom Jaganjac Božji nosi hebrejsko ime. Sveti pisac tako ima dovoljno razloga dovesti sve to u određenu vezu. Zna da ime Isus i izraz Jaganjac Božji na hebrejskom imaju jednaku gematrijsku vrijednost, pa to prevodi na grčki kojim svoje evanđelje piše.

Prema Ivanovu evanđelju Isus umire na križu na dan priprave za Pashu i to poslijepodne, dakle u predvečerje Pashe – u vrijeme kada farizeji u području hrama u Jeruzalemu kolju pashalne jaganjce koje će te večeri u svojim domovima blagovati na pashalnoj večeri

Da ne bi sve ostalo samo na jednoj biblijskoj zanimljivosti odnosa Isusova kristološkog naslova te njegovog osobnog imena u hebrejskom jeziku, treba jasno i nedvosmisleno istaknuti da su razlozi zbog kojih je Isus u Ivanovu evanđelju prikazan kao Jaganjac Božji već u prvom poglavlju, praktički na samom početku naracije (u Iv 1,29) gotovo odmah nakon prologa (Iv 1,1-18), drugi, drukčiji i daleko dublji. Oni su bitno teološki, a ne samo jezični, leksički i brojčani.

Naime, prema Ivanovu evanđelju Isus umire na križu na dan priprave za Pashu i to poslijepodne, dakle u predvečerje Pashe – u vrijeme kada farizeji u području hrama u Jeruzalemu kolju pashalne jaganjce koje će te večeri u svojim domovima blagovati na pashalnoj večeri sa svojim obiteljima. Upravo je zato tako važan Izaijin citat „kao janje na klanje odvedoše ga“ (Iz 53,7). Upravo je zato Isus baš janje, jaganjac, a ne neka druga mila, draga i slatka životinja kojoj bi autor evanđelja u nastavku lako mogao dodati Boga da bi ta životinja bila Božja kao što je Božji i taj Jaganjac Božji. Tako sadržajno i teološki bogat, važan i bitan kristološki naslov sigurno ne počiva na posve slučajnom (ili pak namjernom, naštimanom, izmanipuliranom) podudaranju gematrijskih vrijednosti jedne riječi i jedne sintagme – to bi se, naime, jednako tako moglo učiniti i s bilo kojom drugom riječi koja ima jednaku gematrijsku vrijednost onoj koju ima ime Isus, a koja bi onda imala i neko drugo i sasvim različito značenje.

Gematrija zato i dalje ne objašnjava zašto je Isus upravo Jaganjac Božji, a ne bilo koja druga riječ ili bilo koji drugi izraz s jednakom gematrijskom vrijednošću kao njegovo grčko ili hebrejsko osobno ime u nekoj od inačica. Iz toga slijedi da argument iz gematrije u ovom slučaju, koliko god ukazivao na izvorni ambijentalni kontekst, ipak nije i ne može biti odlučujući. Nasuprot tome, vidimo da on može biti čak i prilično slab argument. Ovo razmišljanje o gematriji i hermeneutika na temelju nje koja povezuje Isusovo osobno ime i njegov naslov Jaganjca Božjeg na hebrejskom jeziku stoga i jest jedna biblijska malo poznata zanimljivost, a pravi razlog odabira Jaganjca Božjeg kao kristološkog naslova za Isusa jest teologija čitavog Ivanova evanđelja.

Tek se u svjetlu vjere Crkve u Isusovo uskrsnuće gleda u prošlost na Isusov cjelokupan zemaljski život (pa i na njegovo rođenje i začeće) i u sjećanju na njega jasno prepoznaje Božje djelovanje u našoj ljudskoj povijesti za naše spasenje

Evanđelja nisu produkt novinarskog izvještaja golih povijesnih činjenica bez ikakvih interpretacija, rezultat rada nekog kroničara koji ide za Isusom te baš sve pomno prati i bilježi praktički u istom vremenu kada se nešto i stvarno događa, poput javljanja uživo s terena nekog televizijskog reportera, ali bez daljnjih tumačenja. Naprotiv, evanđelja nastaju tek koje desetljeće nakon povijesnih događaja o kojima govore, a u kojima se u vjeri Crkve prepoznaje Božje spasenjsko djelovanje u povijesti i koja se teološki razumiju i obilno tumače dajući tako povijesno-spasenjski smisao i značenje tim događajima. Sve se to čini iz iskustva konkretno življene i slavljene pouskrsne vjere rane Crkve kao zajednice Kristovih vjernika, a ne izoliranih pojedinaca, i to u doba kada je ta Crkva pred sobom već imala tradicije i sjećanja na jedinstveno, nenadmašivo, nezamjenjivo, neponovljivo, nenadoknadivo, nužno, potpuno i savršeno Božje djelo našega spasenja koje je jednom zauvijek izvršio Isus Krist u svojem pashalnom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća. Tek u svjetlu te vjere Crkve i u svjetlu tog spasenjskog događaja Isusove muke, smrti i uskrsnuća – pod literarnim utjecajem i na temelju ponajprije Staroga zavjeta kao Svetoga pisma, riječi Božje, a onda i ostale izvanbiblijske literature te semitskog i bliskoistočnog mentaliteta u kontekstu tada nove grčke i rimske civilizacije i kulture – nastaju i oblikuju se evanđelja kao svjedočanstva Božje objave u Isusu Kristu te vjere rane Crkve u Isusa Krista.

Imajući sve navedeno pred sobom u trenutku pisanja koje desetljeće nakon onoga što se dogodilo, autor Ivanova evanđelja može već na samom početku (već u 1. poglavlju) – dakle, narativno gledajući daleko prije tog klanja pashalnih jaganjaca u hramu u Jeruzalemu na dan priprave za Pashu, u predvečerje Pashe, kada Isus umire na križu (tek u 19. poglavlju) i kada se on prema slijedu naracije u izvještaju muke Ivanova evanđelja napokon objavljuje kao jedini pravi pashalni jaganjac – Isusa teološki tako jasno predstaviti i od Ivana Krstitelja kao njegovog preteče svečano proglasiti Jaganjcem Božjim, i to onim koji uklanja i odnosi grijeh svijeta.

Tek se tada čak i u njegovoj za pogansku antiku najsramotnijoj i najužasnijoj smrti, onoj na križu, prepoznaje upravo istinskog pashalnog jaganjca, Jaganjca Božjeg, koji je kao janje odvedeno na klanje prema Iz 53,7 umro upravo u vrijeme klanja pashalnih jaganjaca, a ne nekog prokletnika koji bi od Boga bio napušten i odbačen

Naravno, Isusa se kao pashalnog jaganjca, Jaganjca Božjeg, povijesno gledajući prepoznalo i kao takvoga razumjelo tek nakon njegovog uskrsnuća. Isus u trenutku svoje smrti na križu takvim nije niti mogao biti prepoznat jer je u židovskoj teologiji, u starozavjetnoj teologiji, onaj koji visi na drvetu križa prema Pnz 21,22-23 bio smatran prokletstvom Božjim te od Boga napuštenim i odbačenim. Pavao to također spominje u Gal 3,13: po Zakonu je Isus za nas postao prokletstvom jer je proklet onaj koji visi na drvetu. Tek se u svjetlu vjere Crkve u Isusovo uskrsnuće gleda u prošlost na Isusov cjelokupan zemaljski život (pa i na njegovo rođenje i začeće) i u sjećanju na njega jasno prepoznaje Božje djelovanje u našoj ljudskoj povijesti za naše spasenje. Tek se tada čak i u njegovoj za pogansku antiku najsramotnijoj i najužasnijoj smrti, onoj na križu, prepoznaje upravo istinskog pashalnog jaganjca, Jaganjca Božjeg, koji je kao janje odvedeno na klanje prema Iz 53,7 umro upravo u vrijeme klanja pashalnih jaganjaca, a ne nekog prokletnika koji bi od Boga bio napušten i odbačen. Međutim, proglašujući Isusa Jaganjcem Božjim već na samom početku (u Iv 1,29), autor u razvoju naracije svojega evanđelja jasno najavljuje svojevrstan program čitavog evanđelja koje slijedi prikazujući odmah čitav Isusov javni život i njegovo djelovanje kao Božje djelovanje u našoj povijesti u tom hermeneutskom ključu kristološkog naslova Jaganjca Božjeg, onoga koji uklanja i odnosi grijeh svijeta, svjestan u trenutku pisanja evanđelja da on to doista jest i da je on to za nas sve već učinio.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji te studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu.

 

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja