“Probudio me potres. Bilo je užasno podrhtavanje za koje se činilo da nikad neće završiti, praćeno drugim koje je trajalo minutu, možda dvije, ne znam. Bilo je šokantno. Ostao sam nepomičan, nesposoban pomaknuti se pa sam zamolio Gospodina da mi pomogne.” Govoreći za SIR iz Alepa, mons. Jean-Clement Jeanbart, nadbiskup emeritus melkitskih grkokatolika, prisjeća se traumatičnih trenutaka prošlog potresa od 6. veljače koji je razorio Tursku i Siriju, ostavljajući više od 41.000 mrtvih i desetke tisuća ozlijeđenih. Potresi su potpuno uništili biskupovu rezidenciju do te mjere da je “pravo čudo da sam još uvijek živ”, rekao je. ” “Nažalost”, dodaje s tugom, “isto se ne može reći za mog subrata oca Imada Dahera, koji je živio u mojoj istoj zgradi i umro od urušavanja”, piše talijanska novinarska agencija SIR.

Pravo čudo

“Nije bilo ni traga ničemu– prisjeća se mons. Jeanbart -. Vrata moje sobe bila su zatvorena, ali nisam ih mogao otvoriti. Kad sam je napokon uspio otključati, pred sobom sam vidio samo metar poda koji još stoji jer se ostatak zgrade srušio.” Nije ostalo ništa, njegovih šest katova srušilo se jedan na drugi, poput kule od karata. Tada sam shvatio da sam neozlijeđen. Stoga sam brzo obukao nešto i pokušao se izvući.” Ti mahniti trenuci bili su obilježeni “neprekidnim nizom telefonskih poziva svećenika i prijatelja, koji su svi željeli biti sigurni da sam na sigurnom. Kasnije sam saznao da je nekoliko njih vidjelo rušenje zgrade i bojali su se najgoreg.”

“Uz malo sreće uspio sam doći do balkona koji nije bio oštećen. Tu su se spasioci – u tim trenucima sam ih doživljavao kao anđele – probili do mene s ljestvama, izvukli me iz ruševina kojima sam bio okružen i spasili me. Bilo je to čudo, zadobio sam samo malu ogrebotinu”.

“Razmjeri razaranja su ogromni, dramatični – kaže nadbiskup –. “To bi svakoga šokiralo. Ali ne krećemo od nule.”

“Imam 79 godina i nikada nisam svjedočio nečemu sličnom ovakvom razaranju, čak ni tijekom rata u Alepu. Nekoliko sati kasnije, spasioci su izvukli tijelo oca Dahera, čiji smo sprovod imali ovdje u Alepu prije nekoliko dana, na kojem je bilo 1500 vjernika. Pokopan je u svom selu u južnom Libanonu”.

“Ne počinjemo od nule.” Razmišljanja mons. Jeanbart, sada sigurno smješten u latinskoj župi, odlazi ljudima u Alepu koji trpe “ogromne ljudske žrtve zbog rata, siromaštva, COVID-a, a sada i od potresa”, kaže on. “Nadao sam se da ću ostatak svojih godina provesti moleći se, pišući, meditirajući, posjećujući svoju obitelj, odmarajući se nakon 53 godine intenzivnog rada”, priznaje. “Ali sada osjećam da je potrebno započeti ispočetka. Učinili smo to tijekom rata, učinit ćemo to ponovno sada obnovom Alepa.”

“Budućnost Alepa ovisit će o tim ljudima, međutim – upozorava – važno je da ostanu. Potres tjera ljude na bijeg, na iseljavanje. To me brine.”

Mons. Jeanbartov glas poprima ton i žestinu dok obavještava SIR-a da „sve zgrade koje smo izgradili za kršćane i za najugroženije stanovnike tijekom godina stoje, isto vrijedi i za zdravstvene centre, objekte za strukovno osposobljavanje, centar solidarnosti. Moraju se ponovno otvoriti što je prije moguće i ponovno pokrenuti. To pokazuje da su građene kako treba”, ističe sa smiješkom.

Nasljeđe Alepa

Tijekom godina dok je služio kao nadbiskup za melkite kršćane u Alepu, zahvaljujući potpori brojnih Crkava, uključujući talijansku, te crkvenih organizacija kao što su Caritas i Pomoć Crkvi u nevolji (ACN), monsinjor Jeanbart promovirao je više od 20 projekata koji su rezultirali izgradnjom ili obnovom nekoliko stotina stambenih objekata. “Zadnje 94 kuće predane su mladim kršćanskim obiteljima prije samo mjesec dana”, kaže prelat. Ova je inicijativa također dovela do otvaranja škola, dnevnih bolnica i radionica za strukovno osposobljavanje medicinskih sestara, kozmetičara, stolara, mehaničara, vodoinstalatera i električara, gdje su tisuće mladih ljudi stekle stručnu obuku. “Oni su nasljeđe Alepa danas, a ne ruševine. Ti ljudi mogu pozitivno pridonijeti postpotresnoj obnovi jer su stručno osposobljeni“, s ponosom ističe nadbiskup.

“Nada protiv svake nade.” U biblijskoj tradiciji, Sirija je zemlja svetog Pavla, pa je ovo, ističe prelat, “vrijeme nade protiv svake nade”.

“Mnogi ljudi spavaju u vozilima ili skloništima jer se boje. Ostali su bez svega: vode, hrane, struje, goriva. Crkve daju sve od sebe kako bi pružile materijalnu i moralnu pomoć žrtvama potresa. Hitna pomoć stiže, ali se mora vratiti povjerenje i nada stanovništva koje živi u tjeskobi.” Ukidanje sankcija bio bi važan korak. To bi značilo revitalizaciju naše zemlje kojoj je potrebna pomoć, ali koja ipak ima ljudsku snagu i kapacitet potrebne da ponovno stane na svoje noge. Nadajmo se da će potres dirnuti srca međunarodne zajednice.” S tom nadom na umu, mons. Jeanbart zaključuje: „Želim zahvaliti svim Crkvama za pomoć pruženu tijekom godina. Zahvaljujem i Crkvi u Italiji koja je dosljedno stajala i stoji uz nas. Saznao sam za prikupljanje za žrtve potresa koje će biti pokrenuto 26. ožujka. To su važne geste koje jačaju osjećaj jedinstva i zajedništva. Nešto više od 10 dana nakon potresa, gledajući razaranje koje nas okružuje, došao sam do sljedećeg zaključka: Alep mora oživjeti.”