Svećenički hod zlatomisnika, svećenika Porečke i pulske biskupije, kanonika porečkog Stolnog kaptola sv. Maura preč. Milivoja Korena obilježen je kako djelovanjem u 24 župe tako i obiteljskim pastoralom. O svome pozivu i poslanju posvjedočio je u emisiji ‘Od Krista pozvani’ u programu Hrvatskoga katoličkog radija. Rođen je u Trvižu 1946. godine, a iz djetinjstva nosi lijepe uspomene. „Pričali su mi da sam kao dijete bio nestašan. Bio sam najstariji od šestero braće i sestara. U obitelji se radilo i djeca su imala svoja zaduženja. Uvijek je bila prisutna jedna aktivnost, jedna obiteljska povezanost. Kada je došlo vrijeme krenuo sam u školu. Rado se sjećam svoje osmoljetke u Trvižu i međusobne povezanosti među nama učenicima. Imao sam dar okupljanja mlađarije i znao sam ih pričom zabavljati, a od onoga što je bilo lijepo doma bila je nedjelja. Tada se nije radilo, jedino se išlo na pašu kada se došlo na red. Rado se sjećam zajedništva koje smo imali nedjeljom navečer za večerom kada smo bili svi doma”.

Neostvarena želja za redovništvom u Italiji

Javljanje želje za Bogu posvećenim životom vezano je uz posjet redovnika klarentinaca iz Italije. „Redovnici su nakon dugo vremena došli posjetiti svoju rodbinu u Trvižu. Jedan je bio iz Katuna koji je bio sa mnom rodbinski povezan i bio je brat laik, a drugi je bio svećenik iz Trviža. Bili su došli s čežnjom da bi se još netko od mlađih odlučio slijediti njihov put. Njihov posjet bio je, rekao bih, osobna duhovna obnova. Mene su oduševili za redovništvom i odlučio sam ići u klarentince jer su uz svećenike imali i braću laike. Ta se moja želja probudila poslije šestog razreda osnovne škole”.

Želja za redovništvom bila je dobro prihvaćena u obitelji, ali odlazak u Italiju u to vrijeme nije bio ostvariv. „Obitelj me je podržavala jer je bilo još trojica braće i poslije su došle dvije sestre. Bilo je pitanje kako doći u Italiju u tim teškim vremenima. Sve je to pridonijelo da sam u svojoj želji prvo posustao, a poslije se ona opet javila pogotovo kada se nisam uspio upisati u neki zanat u tekstilnoj školi. Odlučio sam poći u Italiju i čak sam pobjegao preko granice, a kako sam bio maloljetan vratili su me kući. Počeo sam razmišljati što bih bio i vrtjela su mi se po glavi zanimanja stolara, postolara i učitelja. Bila je prilika pa sam počeo popravljati cipele s jednim gazdom, ali kako je došla zima više se nije moglo u školu pa je sve odgođeno za drugu godinu.”

U 1962. godini trebalo je donijeti odluku što dalje. “Moram spomenuti da je i Bog jako radio. Moja teta koja je bila milosrdnica puno je molila da bi jedan od muške djece u obitelji išao u sjemenište. Ona je, doduše, molila za drugoga brata kojem je škola išla i koji je bio malo finiji od mene, ali Bog je pogledao na mene, malo me povukao preko tadašnjeg župnika i u vjeru i u duhovnost, pa su i ljudi primijetili da se u meni nešto događa i počeli su govoriti da bih ja trebao biti svećenik. Tada još nisam tako mislio, ali sam razmišljao što ako me Bog zove a ja neću, te što ako odem a nisam za to… To me jako mučilo pa sam proljeće i veliki dio ljeta iskoristio za promišljanje za što ću se opredijeliti”.

Odlazak u pazinsko sjemenište

Nakon dužeg promišljanja prevagnula je odluka za odlaskom u sjemenište. „I danas se sjećam toga trenutka. Bio sam s bratom na paši, čuvali smo stoku, i ja sam otišao iza jednoga žbunja gdje sam se okrenuo prema trviškoj župi i u molitvi sam odlučio da idem u sjemenište. Bila je to velika želja mojih roditelja i tete, ali tada je to u meni sazrelo. Imao sam dobroga župnika koji nije bio nametljiv. Očekivao sam da mi on kaže da sam za sjemenište, ali on je odluku prepustio meni. Kada sam donio odluku imao sam osjećaj kao da mi je kamen pao sa srca. Radosno sam pošao u sjemenište u Pazin. Prvi dani su mi bili teški jer mi je nedostajao dom. Kako smo bili blizu moji su me prvih mjeseci posjećivali. To mi je pomoglo da se uhodam u novi život koji mi je bio lijep. Brzo sam se snašao u sredini gdje je bilo i malo sjemenište, gimnazija, ali i viša teološka škola odnosno bogoslovija”.

Iz sjemenišnih dana preč. Koren posebno pamti odgojitelja dr. Milana Šimunovića koji mu je pomogao u prevladavanju teškoća odrastanja, a u duhovnom rastu od velike su pomoći bili duhovnici. Formacija se bližila svome kraju, bio je pred đakonskim i svećeničkim ređenjem kada se upustio u praksu. „Išao sam na župu mons. Šojata u Vitoševo, u blizini Bakra, i tamo sam se povezao i sprijateljio s malom vjerničkom zajednicom. Prakticirao sam ono što sam naučio. Vicerektor sjemeništa zamolio me je da vodim vjeronauk u sjemeništu. Toliko sam ušao u praksu da nisam na vrijeme stizao obavljati svoje druge obaveze i napraviti diplomski rad. Tada mi je došlo pismo od našega biskupa Dragutina Nežića da bih trebao diplomirati prije svećeničkog ređenja”.

Svećeničko ređenje i pastoralni rad

Preč. Koren je nakon završetka studija bio ređen za svećenika 12. studenoga 1972., a mladu misu slavio je 26. studenog iste godine. „Za mladomisničko geslo odabrao sam one lijepe biblijske riječi ‘Evo dolazim Gospodine vršiti volju tvoju’. Bilo je to postkoncilsko vrijeme, Drugi vatikanski koncil počeo se ostvarivati i meni je postao san da bih kao mladi svećenik rado djelovao uz nekog svećenika. Išao sam po nekim župama gdje je bila potreba za svećenikom pa sam malo razgovarao. Odlukom ordinarija dodijeljen sam Cerovlju i župniku vlč. Josipu Matijašiću. Bio sam mu suradnikom u Cerovlju, a on je meni bio suradnik u Draguću i poslije u Grimaldi. Ti su mi dani ostali u posebno lijepom sjećanju jer sam tada učio biti svećenikom”.

U prvih sedam godina svećeništva preč. Koren djelovao je u župama središnje Istre: Cerovlje, Grimalda, Draguć, Borut i Pazinski Novaki. Slijedile su zatim župe Buje, Triban, Rovinj, Stari Pazin, Sveta Lucija Pazinska, Novigrad, Dajla, Labin, Skitača, Sveti Lovreč Labinski, Raša, Sveti Martin Labinski, Šumber, Sveta Nedjelja, Gologorica, Paz, Krbune i Pazinski Novaki. Prije umirovljenja djelovao je kao pastoralni suradnik u pulskoj katedralnoj župi te u Štinjanu.

„Kada promatram svoj svećenički hod u pastoralu tijekom 50 godina vidim da je to jedan lijepi put, koji je nekada bio i zahtjevan, ali me je kroz njega Gospodin oblikovao da izvršim svoje geslo ‘Evo dolazim Gospodine vršiti volju tvoju’. Sjećajući se svojih početaka moram priznati da sam razmišljao malo karijeristički – doći ću u neku veliku gradsku župu, bavit ću se obiteljima jer sam već imao vikende za bračne parove i želio sam imati i posebna obiteljska okupljanja. Međutim službe su me vodile sa župe u župu gdje je bilo i poteškoća koje su za mene predstavljale jedan lijepi novicijat. Kada bih razgovarao o tome sa svojim duhovnikom on me je upitao jesam li čitao sv. Ivana te savjetovao da moram umrijeti sebi i svojim željama da bih donio plodove. Shvatio sam da moram staviti poslušnost u svoje poslanje i zahvaljujući okolnostima koje za mene nisu bile lake sve sam prihvatio jer je Crkva i Božja i ljudska. Tako sam sazrijevao da mogu dobro služiti ljudima”.

Preč. Koren se osvrnuo i na utjecaj premještaja na život svećenika. „Sigurno da premještaji utječu na život čovjeka. Dok je mlađi malo manje, a kada je stariji malo više. To sam i sam osjetio. Mislim da treba postojati jedna crkvena strategija da se mlađi svećenici češće mijenjaju župe, a stariji rjeđe. Ali, ne prečesto jer to nije dobro. Teško je svećeniku planirati i razvijati strategiju za kratko vrijeme na jednoj župi. Bilo bi dobro da mladi svećenici u službi župnoga vikara budu na jednoj župi od tri do pet godina, kao mladi župnici do 10 godina, a stariji i do 15 godina. S druge strane nije dobro ni biti na jednoj župi više desetljeća, jer se sve ustali poput stajaće vode pa to ne bih nikome preporučio. Kada se svećenik premjesti u drugu župi onda počinje iznova sa stečenim iskustvima, a to pridonosi osvježenju.”

“Pastoral obitelji je pronašao mene”

Za pastoral obitelji, na čijem je polju bio jako aktivan, preč. Koren ističe da je on odabrao njega. „Kada sam bio odrasliji student sudjelovao sam u susretima obitelji. Bio sam svjestan lijepog nauka za obitelj, lijepih poruka Biblije za obitelj, i to je me oduševljavao. Prošao sam kroz iskustvo bračnih vikenda, obiteljske seminare i bračne škole. Čak sam dospio do Rima i do diplome za rad s obiteljima. Obitelj je preslika Crkve. O tome sam pisao i knjigu ‘Obitelj – put Crkve’ i preporučujem mlađim kolegama i svima da je pročitaju. To što sam pisao nisam samo iz svoje mudrosti iscrpio nego iz studija. Svakom svećeniku, da se ne zatvori samo u ured, trebaju biti dvije točke na srcu: jedna je župna zajednica, a druga je obiteljska zajednica gdje se posebice na terenu realizira Crkva. To je tako lijepo poslanje. Trebale bi u svojoj župi imati male obiteljske skupine i onda će Crkva rasti, cvasti i plodove donositi.”

Susret s Pokretom fokolara

Spomen svoje 50. obljetnice svećeništva preč. Koren proslavio je na desetak župa u kojima je djelovao. Bio je to ujedno i podsjetnik na stare uspomene ali i poruka, kako je istaknuo, slavljenja Boga koji mu je puno toga učinio kroz 50 godina svećeništva tijekom kojih se posebno zbližio s fokolarinima. „Kada sam susreo Pokret fokolara upoznao sam se i prihvatio njihovu duhovnost te postao prijatelj Pokreta. Kao mladi svećenik uvidio sam da nije dosta biti samo tradicionalni svećenik, s tradicionalnim alatima – nedjelja, misa, ispovijed itd. nego da treba naći i nešto novo. Tu sam novost otkrivao najprije u seminarima za obnovu Crkve kod prof. Tomislava Ivančića, p. Zvjezdana Linića, zatim kroz obiteljske susrete, i konačno mi je bljesnulo kao puno svjetlo kroz Pokret fokolara. Njihova duhovnost je meni pokazala da Pokret provodi ono što je bio cilj Drugoga vatikanskog koncila. Istaknuo bih tu zajedništvo svećenika, zajedništvo obitelji, kao i naša međusobna povezanost. To me je povuklo unutra, nadahnjivalo, hrabrilo i pomoglo da doživim kako je Crkva dom i škola zajedništva među nama svećenicima, a onda i s laicima. Nismo jako uznapredovali na tome putu. To je kao blaga kišica koja pada i natapa zemlju da sjeme raste. To je ona skrivena tajna u meni koja me i sada nosi naprijed.”