Fra Ante Vučković u videorubrici ‘Pitajte svećenika’, koja je dostupna na YouTube kanalu Radiopostaje Mir Međugorje, odgovora na pitanja izbjegava li Crkva teške teme, koja je uloga klera u društvu, što znači vjerujem u Boga ali ne i u Crkvu?

Vjerujem u Boga, ali ne u Crkvu!

Ja mogu razumjeti ljude koji žele sačuvati svoj odnos s Bogom usprkos s jedne strane nelagodama ili lošim iskustvima s Crkvom ili neslaganjem s nekim potezima crkvenih ljudi iz čega onda izrasta jedan stav u kojem ne niječem Boga ali pravim odmak od Crkve. To može biti zbog vrlo različitih razloga, jedan dio ljudi možda može na taj način pravdati svoj odmak ili nepostojanje nekog kontakta izravnog s Crkvom, želeći opravdati svoje nutarnje razloge koje ne mora iznositi vani kao dovoljno razumljive za jedan takav stav.

Preko zajednice mi ulazimo u kontakt s Bogom zato što zajednica je odgovorna za sakramente, dakle Crkva dijeli sakramente u Božje ime.

Meni se čini da bi bilo važno pomoći takvim ljudima da razumiju da odnos s Bogom nije odvojen od odnosa s ljudima. A kad je riječ o našem razumijevanju odnosa s Bogom, on nije odvojiv od odnosa sa zajednicom, ne samo s drugim ljudima s kojim imamo kontakte nego sa zajednicom vjernika. I mislim da je crkva mjesto na kojem ljudi, upravo u zajedništvu, doživljavaju Boga i nije uzalud, recimo da drugi vatikanski koncil definira da kad se u zajednici, dakle u crkvi naviješta Riječ Božja, da je sam Bog prisutan. Dakle, ta dimenzija zajedništva je izrazito važna za svakog pojedinca. S jedne strane jako je važno da pojedinac izgradi svoj osobni, individualni odnos s Bogom, ali je jako važno razumjeti da se on događa i unutar zajednice. Preko zajednice mi ulazimo u kontakt s Bogom zato što zajednica je odgovorna za sakramente, dakle Crkva dijeli sakramente u Božje ime. To su kanali kroz koje mi ulazimo u odnos s Bogom, na taj način gradimo svoju dušu i još jedan važan moment je da moj osobni stav djeluje na zajednicu. Dakle, ako se ja odvajam od zajednice zbog bilo kojeg razloga, to ima izravnog učinka na članove te zajednice i djeluje na tu zajednicu jer Crkva živi i od toga da svatko unese u zajedništvo ono najbolje što mu je Bog dao. Dakle, uloga Crkve ili uloga Kristovih svećenika je da stvore prostor za darove koje je Bog podijelio svim ljudima i da ti darovi na koncu služe svima. Tako da taj početni odmak zapravo djeluje loše i na pojedinca i na zajednicu, a moj trud oko toga da se uključim u zajednicu djeluje dobro i na zajednicu, na Crkvu kao takvu i na pojedinca.

Izbjegava li Crkva teške teme (pedofilija, skandali)?

Moramo reći da je jedno vrijeme, to je trajalo nekoliko desetljeća, Crkva doista činila sve da skandalozna ponašanja nekih svećenika ne idu u javnost. Razlog za to je bio strah od skandala, od rušenja ugleda Crkve, od negativnih učinaka na ljude… Ali smo s vremenom otkrili na vrlo bolan način da je to bila politika koja nije ni evanđeoska i nije vodila dobru, jer svako zlo koje se skriva, koje ne ide u svjetlo Evanđelja, u svjetlo istine i pravednosti nastavlja svoje loše djelovanje u mraku, u podzemlju. Zato je vrlo velika stvar se dogodila kad je Crkva rekla „Ne“ takvom načinu ponašanja, nego sva zla trebaju biti vidljiva, o njima treba razgovarati, govoriti, treba ih suditi, prosuđivati i tu je veliku ulogu odigrao papa Benedikt XVI. odlukom da se svi skandalozni postupci i svi zločini moraju, da kažem, iznijeti pred civilne sudove i da se mora ponovno potruditi oko žrtava, oko truda, oko tih ljudi koji su povrijeđeni, čiji život je narušen. S te strane Crkva danas, teško je reći da je u potpunosti došlo do toga da se sve rješava na vrlo jasan način, ali je zauzela vrlo jasan stav koji će po mom sudu još rasti i postajati stvarniji iz dana u dan da se nijedno zlo ne rješava skrivajući ili prešućujući ga nego da ga treba iznijeti na vidjelo. To je na koncu evanđeoski, to se može povezati s Isusovom rečenicom iz Ivanovog evanđelja „Ako ostanete u mojoj riječi bit ćete moji učenici, spoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“

Uloga klera u društvu?

Nemoguće je izbjeći sliku po kojoj Crkva ima veliku moć. Dakle, kad mi pogledamo moć dolazi odatle što je Crkva najstarija institucija u svijetu. Ima svoje predstavnike posvuda u zapadnom svijetu, u svakom gradu imate svećenike, crkve, biskupe… Dakle, sve simbole prisutnosti i jake moći koja je prvenstveno duhovne naravi, ali koja se tijekom vremena može lako provoditi i u materijalnu moć u smislu posjeda i moć utjecaja u smislu utjecaja pojedinih ljudi, bilo na politiku, bilo na pojedine ljude. Međutim, u podnožju stoji krupniji problem odnosa prema moći svijeta i Crkve. Isus u evanđelju na jednom mjestu vrlo izravno kaže svojim učenicima: „Vi znate da gospodari gospoduju svojim narodima.“ To je način kako politika ima moć, kako određuje kako će se odvijati zajednički život, onaj koji ima političku moć, koji  je dobio pravo na tu moć, bilo izborima na ovaj ili na onaj način, bilo nekim dogovorima političkim, on određuje velikim dijelom kako će se odigravati zajednički život ili kako će te zajedničke odluke utjecati na pojedinca. Isus kaže izravno: „Neće tako biti među vama.“ Dakle, u Crkvi bi trebalo vladati sasvim drukčije ozračje, bilo među onima koji su službenici Crkve, bilo među onima koji su članovi Crkve kao vjernici.

Svaki put kad bi oni htjeli iskoristiti snagu Božje riječi, ona je uvijek snažna, u vlastitu svrhu, u vlastitu promociju, u bilo koji drugi interes osim interesa ljudi koji trebaju Boga je krivo.

Isus ima pred sobom sasvim drukčiji način a to je da onaj tko hoće biti prvi treba služiti. On uvodi sliku u kojoj ljudi kad govore u Božje ime, kad se služe riječima koje dolaze iz Božjih usta trebaju imati u vidu da to čine samo i jedino zato da iscijele ranjena srca, da oslobode zarobljene ljude, da nahrane gladne, da pomognu siromašnima i ništa drugo. Svaki put kad bi oni htjeli iskoristiti snagu Božje riječi, ona je uvijek snažna, u vlastitu svrhu, u vlastitu promociju, u bilo koji drugi interes osim interesa ljudi koji trebaju Boga je krivo. S te strane realno je da postoji moć u Crkvi, da postoji snažna moć riječi jer je istina vrlo velika moć, ali u Crkvi treba neprestano postojati svijest i stalni korektiv da se moć mora koristiti za dobrotu ljudi, prvenstveno onih na rubu. Da onaj koji ima takvu moć, koja mu je dana, da s njom treba služiti kao službenik, kao onaj koji se stavlja izravno u službu moći koju ima Stvoritelj.

Ni vrata paklena neće je nadvladati!

To Isus govori Petru kad mu kaže: „Ti si stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“. Dakle, vrata paklena su protu Božja sila. To je sila koja se pojavljuje u različitim oblicima koja želi uništiti čovjeka i njegov odnos s Bogom. Isus daje Petru jamstvo kad se oslonite na moju riječ vrata paklena koja hoće uništiti odnos čovjeka s Bogom, neće prevladati, nego će prevladati dobro. To je zapravo elementarno povjerenje u dobrotu, elementarna nada koju mi imamo u kršćanstvu, da zlo koliko god se pojavljivalo često i u kojim god oblicima dolazilo k nama, od najbrutalnijih ratnih oblika do podmuklih oblika zavođenja, ne mogu imati snagu nad dobrotom, nad istinom, nad ljepotom i nad onim što je Bog nam obećao a to je nada u budući život, nada u to da Bog zadnju riječ ima.