“Nakon višemjesečne borbe s rakom, u četvrtak je u Palermu na Siciliji u 59. godini života umro brat Biagio Conte, zaljubljenik u sv. Franju Asiškog i svojevrsni Franjo Asiški našeg doba. Njegova smrt je doživljena kao veliki gubitak pa će do njegova sprovoda u utorak – i to baš na dan sv. Antuna pustinjaka – zastave u Palermu biti spuštene na pola koplja. Ujedno je dojmljiv podatak da će biti ukopan u lijesu izrađenom od željezničkih pragova u spomen na željeznički kolodvor, mjesto početka njegova služenja siromašnima i prva noćenja u praznim vagonima. Glas o njemu je odavno poznat pa je već 2014. god. o njemu snimljen biografski film „Biagio“.

Palermo je ostao bez čovjeka kojeg su zvali anđelom siromaha i prorokom milosrđa. Odjeven u pustinjački habit i opskrbljen najnužnijim za život, posvetio se ozdravljanju bolesnog društva, odnosno brizi za sve vrste potrebnih i ugroženih ljudi, a nadasve izgradnji mostova među ljudima. Rođen je u veoma uglednoj i bogatoj obitelji građevinskog poduzetnika. Bio je bogat, ali nezadovoljan. S 26 godina je rekao svoje konačno ‘ne’ obiteljskim očekivanjima. Prekinuo je sa životom koji je bio ispunjen potrošnjom, udobnošću i promiskuitetom, posebno u godinama koje je proveo u Firenci, a predao se osami i novom životu. Svi su bili zapanjeni njegovim izborom. Mnogi su smatrali da je upao u depresiju i da mu je potrebna stručna psihološka pomoć. Međutim, kad je shvatio da samo Krist može ispuniti njegovu prazninu, više nije bilo povratka. Radikalno je ostavio sve što je imao i u svibnju 1990. god. započeo živjeti kao pustinjak u sicilijanskim planinama.

Iz sicilijanskih planina hodočasti Italijom i u lipnju 1991. dolazi na grob sv. Franje Asiškog, mjesto gdje je odlučio posvetiti se siromašnima i napuštenima. Najprije se vratio u Palermo s ciljem odlaska u misije u Afriku. Međutim, suočen sa stanjem bijede u rodnom gradu, kojeg su razdirali mafijaški obračuni i gdje je prolijevanje krvi bila svakodnevica, shvatio je da mora djelovati u zavičaju. Stvarni se prijelom zbio jedne večeri kad je susreo beskućnike koji su spavali na otvorenom blizu glavnog željezničkog kolodvora. Vratio se kući, uzeo termosicu, Evanđelje, vreću za spavanje i pridružio im se. Potom je roditeljima kazao: “Sada znam što Gospodin želi od mene.”

Hodočastio je pješice diljem Italije, Europe i sjeverne Afrike u priprostom habitu i sa štapom u ruci. Često je spavao na otvorenom i jeo što mu se ponudi. Njegova su putovanja imala za cilj biti znak koji poziva na buđenje svijesti o važnosti brige za ugrožene i pozivati na otpor prema ravnodušnosti. U Palermu je otvorio misiju „Nada i milosrđe”, mjesto za siromašne, beskućnike, migrante, bivše ovisnike, marginalizirane. Zbog toga se susretao s brojnim otporima i prijetnjama okolnog stanovništva. Zbog prihvata migranata, napala ga je i ozlijedila grupa sugrađana.

Nije riječ o pukom socijalnom radniku, nego o duhovnom pozivu na siromaštvo u potpunoj suprotnosti logici blagostanja i potrošnje. Štoviše, brat Biagio je bio utjelovljenje karizme služenja najpotrebnijima i odbačenima na način da se bude kao jedan od njih. Snagu je crpio u postu i molitvi kao oružju borbe protiv demona ravnodušnosti.”