‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremala je za Radiopostaju Mir Međugorje s. Dominika Anić, školska sestra franjevka Krista Kralja, članica Provincije Svete obitelji u Hercegovini, koja je na službi u Bijelom Polju

Zašto sreću koju posjedujemo ne uzimamo kao nešto ozbiljno? Zato što nas naš razum stalno čini nesretnima. Stalno nam isporučuje nove misli, ideje, planove…

Sreća koja oduvijek prebiva u nama želi „doći do izražaja“, želi nam se darovati. Ali za to je potrebno zastati, osvijestiti svoje najdublje čežnje, svoje disanje duše. Osluškivati, umiriti se. Predati se posvema svome Stvoritelju. Zahvaljivati.

Razlozi našega nezadovoljstva i nesretnosti kriju se u našim ovisnostima. To je emocionalno stanje navezanosti koje nastaje iz uvjerenja da bez određene stvari određeni čovjek ne može biti sretan…pa tako odgađamo biti sretni dok ne ostvarimo nešto, dok ne dobijemo nešto, dok ne završimo nešto…dok…i često to ne dočekamo…

Prijetnja našem unutarnjem miru i ravnoteži je navezanost koja je višeslojna i s vremenom se pretvara u ovisnost, o stvarima, uspjehu, ljudima… I tako uvjerimo sebe da bez objekta naše navezanosti ne možemo biti sretni. Neki ljudi prožive cijeli svoj život zarobljeni u taj kavez.

Mi ulažemo silnu energiju da zadržimo pored sebe svoj objekt navezanosti. Kao čovjek koji je osuđen na neku kaznu te je u kaznioničkoj blagovaonici jedva dočekao svoj obrok: jednom rukom prinosi jelo ustima, drugom želi sebe zaštititi od ostalih koji bi mu sve pojeli ako ne pazi – to je savršena slika čovjeka koji je na nešto jako navezan.

Zato je dobro napraviti „inventuru“ svoga stanja. Vidjeti jesam li i na što navezana? Jesam li svoju sreću svezala za „tuđe“ noge, za uspjeh, za moć i postignuće, za novac i materijalna dobra, za ugled… Ako jesam trenutak je sada da kažem svemu tome da i bez njih mogu biti i jesam sretna osoba.