Mons. Ivan Milovan rođen je u selu Režanci u župi Svetvinčenat u jednom vrlo teškom povijesnom periodu. Unatoč što je rano ostao bez oca, kojeg su partizani odveli poput mnogih narodnjaka u Istri pod okriljem noći, mons. Milovan je imao sretno djetinjstvo, a tome je pridonio i život u ondašnjoj obiteljskoj zadruzi. „Moga oca odveli su nepoznati ljudi neposredno prije završetka rata 1945. godine i nikada se nije vratio. Živjeli smo kao velika obitelj – tri brata živjela su zajedno sa svojim obiteljima tako da se u tom zajedništvu i naša tragedija gubitka oca manje osjetila. Svi su bili jedni drugima od pomoći. Tu su bile i neudane tete koje su se kasnije udale, a mi smo odrastali s bratićima i sestričnama i imam samo najljepša sjećanja”.

Uz te poratne dane postoji jedna zanimljiva uzrečica koji znaju svi koji su na neki način bliski središnjoj Istri – da se selo Režanci u prošlosti kolokvijalno dijelilo na Vatikan i Moskvu. „Naš mali zaselak bio je Vatikan jer su u njemu živjele pobožne obitelji koje su bile više vezane za Crkvu. Srednji zaselak je imao više onih koji su se opredijelili za nove ideje u ratu, a one u trećem zaselku nazivali su neopredijeljeni. Danas je to sve nivelirano, ali i u ona vremena to se nije osobito isticalo jer su se ljudi nastojali međusobno razumjeti”.

Mons. Milovan imao je sedam godina kada je ubijen blaženi Miroslav Bulešić. „Miroslav Bulešić bio je iz susjednoga sela Čabrunići. Mi smo bili u vrlo prijateljskim vezama s njegovom obitelji, čak smo u daljnjim rodbinskim vezama. Naš otac je, kao angažirani vjernik u župi, na mladomisničkoj večeri u obitelji Bulešić imao jednu čestitku mladomisniku Bulešiću. Jako je zanimljivo pročitati kako je on to krasnoslovio. Dakle, uputio mu je lijepe kršćanske ideje da se raduje Bulešiću, čestita mu, da se nada kako će donijeti novi duh u našu sredinu itd. Naše obitelji su bile povezane i održavane su prijateljske veze. Kada se dogodila tragedija ubojstva i mučeništva sjećam se kako su se žene, susjede, dovikivale što se to dogodilo i kako je to bila velika žalost što se to zbilo. Mi smo u obitelji bili i pod tragedijom koja se dogodila našem ocu dvije godine prije toga. Na žalost u to vrijeme su ljudi bili suočeni s takvim teškim situacijama koje su se u šutnji prihvaćale i nosile uz molitvu i predanje Bogu. Sjećam se tih dana, trenutaka i reagiranja obitelji”.

Kada je mons. Milovan krenuo u sjemenište, njegova starija dva brata već su bila na putu svećeništva. „Krenuo sam u pazinsko sjemenište 1951., a 1950. godine na jesen moj najstariji brat Miroslav već je slavio mladu misu. Iz našega sela je nekolicina dječaka krenula u sjemenište. U našem je selu, izgleda, na poticaj našega pokojnog oca koji je svog najstarijeg sina poslao u sjemenište. Onda je pošao i naš susjed Štoković Mirko, kasnije vrijedan župnik na raznim župama u Istri, a malo po malo i mlađi su se uputili tim putem. Od njih su neki ostali u sjemeništu, a neki su krenuli drugim putevima. Ali, jedan val je krenuo tada za sjemenište koje je tada bilo tek otvoreno i bilo je na dobrom glasu kao jedna ustanova za dječake i mladiće“.

Sjemenište je ostalo u lijepim sjećanjima. „Za nas mlade dečke koji smo 70-tih godina došli u jednu tako veliku sredinu kao što je bilo sjemenište to je bio sigurno jedan šok.  Prve godine kad god bi se trebali ponovno vratiti u tu sredinu bilo je malo teško i naporno, ali smo to prihvaćali. I dakle, kako smo stasali prema maturi kroz gimnazijske godine, zajedništvo s kolegama bilo je sve veće kao i samostalnost, pa se ona odijeljenost od obitelji sve manje osjećala. Lijepo nam je bilo u sjemeništu. Danas, bivši kolege s kojima se susretnem imaju samo najljepša sjećanja na te dane, iako je u to vrijeme bila dosta naglašena disciplina u sjemeništu. To je bilo i razumljivo u jednom tako velikom zavodu. U ono vrijeme je čak i do 300 sjemeništaraca bilo u osam razreda gimnazije, tako da se trebala održavati disciplina. Ali, bilo je i pravoga duha tako da je bilo i života koji je to sve nosio, pa je pazinsko sjemenište dalo mnoge vrijedne ljude i u drugim oblastima života, a ne samo u svećenstvu. Naše se generacije vole pohvaliti da imamo akademika Bratulića, biskupa Bogovića te ljude koji su bili na raznim mjestima u javnosti“.Nakon mature mons. Milovan je u Pazinu ostao na Visokoj teološkoj školi. „Teologija ima toliko disciplina i grada i nekako kroz šest godina teologije moraju se proći filozofski i teološki predmeti. Nakon tri godine provedene na teologiji u Patinu prešao sam na teološki fakultet u Zagreb. Tamo smo se sreli s novim profesorima koji su se onda tek bili vratili sa studija – p. Duda, p. Šagi, a bilo je i drugih vrijednih profesora. Mene je osobno privlačio p. Duda i njegovi biblijski predmeti. Bilo je to veliko nadahnuće za mene i nekako sam se tim područjem najviše bavio. Ali, pratili smo sve. Sve je bilo obavezno pratiti i polagati ispite da se dobije jedan pogled na teološke predmete u cjelini“.

Na studiju teologije u Zagrebu, a kasnije i na magistarskom studiju bilo je kandidata iz različitih sredina. Bila je to prigoda da se kroz upoznavanje šire i vidici. „U našoj maloj pazinskoj sredini bilo mi je jako lijepo, ali mi je bilo drago kada me je biskup Nežić poslao u Zagreb gdje sam osjetio jednu širinu te upoznao nove ljude i nove mentalitete. Bila je to prilika da se dođe u doticaj s događajima u velikom gradu. U katedrali smo rado išli na grob kasnije blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Bile su i razne priredbe, tako da je sve to bilo jedno obogaćenje i širenje vidika“.

Prisjećajući se svoga đakonskog i svećeničkog ređenja mons. Milovan ističe da je bilo vrijeme brojnih ređenja. „U to je vrijeme bilo mnogo ređenja tako da je našem tadašnje biskupu Nežiću bilo upitno gdje će nas sve poslati, jer nije imao toliko župa. Nisu se tako svečano organizirala ređenja, kao što je to danas, ali se nastojala svečano proslaviti mlada misa u rodnim župama. Samo ređenje bilo je dosta jednostavno. Bilo nas je četvorica ređenika i ređeni smo u kapeli pazinskog sjemeništa 1964. Uz mene je bio g. Rudi Koraca, pokojni Petar Sinožić i Marijan Pustijanac. Bio je radni dan, subota, blagdan sv. Jakova apostola, biskup je pazio da ređenja budu uz takve dane kao što se preporučalo u crkvenim dokumentima. Na ređenju su bili prisutni najuži članovi rodbine i nije bilo velikog vanjskog slavlja. Bilo je i nekoliko svećenika i moja braća, koji su nas pratili i pomagali kod obreda. Kod istog slavlja za đakona je bio ređen Aldo Starić, kasnije profesor na teologiji u Zagrebu. Bilo je to jedno lijepo slavlje, izvana ne toliko svečano što je pogodovalo većoj sabranosti, ali takva su u ono vrijeme bila slavlja svećeničkih ređenja“.

S proslave svoje mlade mise mons. Milovan se posebno sjeća lijepog sunčanog dana i ushita. „Čovjek je tada u nekim višim sferama. Sjećam se da je bilo lijepo. Sve je u Svetvinčentu organizirao župnik Marijan Bartolić, kasnije generalni vikar Porečke i pulske biskupije, moja braća i susjedni svećenici. Bilo je lijepo zajedništvo u crkvi te kasnije u selu na obiteljskom ručku. Ta jedna lijepa atmosfera nešto je nezaboravno. To su dani koji se pamte za cijeli život. Taj jedan novi start u jedno novo područje života gdje čovjek na drugi način doživljava i svoje postojanje i životne dane“.

Svoj svećenički hod mons. Milovan je započeo s geslom ‘Gospodine, zaštitniče moj, u teme se uzdam’. „Sada nakon svega što se prošlo kroz život sjetim se gesla kardinala Stepinca ‘Gospodine, u tebe se uzdam’. Ali, meni je u onom trenutku to bilo nekako najadekvatnije – ta sigurnost u Bogu i pouzdanje, pa sam to geslo stavio dao staviti na mladomisničku sličicu“.

Uslijedile su službe župnog vikara u Poreču i Novoj Vasi, a kasnije u Rovinju. Ti prvi koraci u pastoralu za mladog su svećenika bili dragocjeni za skupljanje iskustava. „Mi mladi svećenici izašli smo iz školskih dvorana i nastojali smo dobro surađivati sa župnicima. Trudili smo se stjecati prva iskustva. Bili smo puni dobre volje i nošeni nadahnućem koje nam je, još kao duhovnik, nastojao prenijeti biskup Bogetić. Pričao nam je o arškom župniku sv. Ivanu Mariji Wianeju, i s tim lijepim poticajima odlazili smo na župe i nastojali učiti od župnika koji su nam, pak, bili podrška. Oni su nas upućivali i koji put i upozoravali, ali bilo je puno dobre volje“.

Svećenički hod mons. Milovana obilježen je i pedagoškim radom – bio je prefekt sjemeništa u Pazinu. „Išao sam na tu službu s dobrom voljom, iako nije bilo lako prihvatiti odluku biskup Nežića da na toj službi naslijedim g. Koracu koji je tri godine bio odgojitelj. On je bio glazbeni i sportaš i ti talenti imaju neke prednosti. Ja tih talenata nisam imao, ali biskupova je odluka bila da treba promjena i prihvatio sam je. Pokušao sam se s mladima družiti. Iz današnje perspektive čini mi se da bih nastojao manje paziti na disciplinsku stranu, a više bih nastojao biti blizak mladima, biti im prijatelj i podrška u tim godinama njihova rasta i previranja. Kada bih se mogao vratiti u to vrijeme, tako bih učinio. Bile su to godine novih iskustava, kada je mlade trebalo osobito razumjeti i biti im blizu. Mi smo još tada imali puno sjemenište, četiri velika razreda. Ali, već tada se naslućivalo da će to trajati nekoliko godina. Ubrzo su se razredi počeli smanjivati i bilo je i manje djece. Vremena su se jako brzo mijenjala. Mi smo se trudili biti odgojitelji kako se onda smatralo da je moguće na jedan lijepi, pravi način“.

Uslijedila je zatim služba župnika u Rovinju gdje je mons. Milovan stekao bogato pastoralno iskustvo. „Tu sam stekao jedno doista bogato životno i dugo župničko iskustvo. Uz Poreč, to je najveća župa naše biskupije ali i najkompliciranija dvojezična i turistička župa s čak četiri bogoslužna mjesta. Jako je zahtjevno biti župnik jedne takve župe. Ono što je bitno je to da se čovjek trudi biti blizak narodu, biti narodni čovjek. Čini mi se da je to ono što stara riječ kaže – biti čovjek od naroda za narod. Trudio sam se biti blizak narodu koliko sam stizao. Jasno da bi čovjek s iskustvom nakon toliko godina i drugačije radio, izbjegavao neke incidentne situacije. Dok je čovjek mlađi i pogriješi, ima ideje u glavi za koje misli da su jako dobre, ali kasnije ga životno iskustvo nauči i oprezu, i finoći, i još većoj blizini prema ljudima i sve učiniti da ljudima ostanemo u dobrom sjećanju, da ih ne povrijedimo i da im pomognemo koliko je moguće na putu dobra“.

Godina 1998. bila je velika prekretnica u životu mons. Milovana. Te je godine posvećen za porečkog i pulskog biskupa. „Prihvaćajući službu biskupa čovjek možda nije ni svjestan koliko je ona zahtjevna. U promišljanjima je prisutan jedan strah, trema, osjećaj zahtjevosti službe. Ušao sam s dobrom voljom. Nastojao sam surađivati s Božjim darovima, s klerom i s drugim biskupima, ali životne situacije su takve da ga obilježavaju lijepim i teškim trenucima. Takve nam šanse Bog daje, prihvaćamo ih i odrađujemo kako možemo i znamo. Možemo sada na kraju reći ono što mi se jedino čini pametno – ‘hvala’ i ‘oprosti’. ‘Hvala’ za sve što smo se trudili i možda nešto i uspjeli napraviti, i ‘oprosti’ za toliko toga propušteno dobra učiniti, ili što se pogriješilo“.

Mons. Milovan je obnašao brojne službe pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i surađivao sa subraćom biskupima. „Bili smo u to vrijeme mlada Biskupska konferencija. Svi su bili tek imenovani, dakle jedna nova generacija biskupa, i vrlo dobro smo se slagali i rado smo dolazili na naša zasjedanja. Jasno da su se mogla čuti različita iskustva, ali mislim da se događalo puno toga dobroga. To zajedništvo je funkcioniralo, bilo je dosta dobro. Možda je i situacija naše Crkve tada bila manje delikatna, manje izazovna nego danas kada se tolike stvari i u svijetu mijenjaju. Danas imamo toliko mladih koji ne prihvaćaju više ni svećenička niti obiteljska zvanja. Mladi se ne odlučuju. Teško im je donositi životne odluke. Crkva, ni svijet, ne mogu ići dalje ako se mladi ne uključe i ne otvore životu. Evo, problem obitelji i problem novih ideologija koje se nude, čini mi se da čine vrijeme još težim nego što je bilo prije 25 godina u vrijeme moga ređenja“.  

Za vrijeme biskupske službe mons. Milovana provođeni su brojni vrijedni projekti na pastoralnom planu koje je nastojao ostvariti u suradnji sa svećenicima. Nastojao ih je okupljati i stvarati koliko je moguće neki vid zajedništva i suradnje, a time su se izgrađivali i vjernici. „Ono što smo uspijevali u tom življenju zajedništva s klerom bili su zajednički izleti od nekoliko dana. Posjetili smo Bosnu i Hercegovinu, Boku Kotorsku i Dubrovnik, Varaždin i Bleiburg, išli smo i u Ars i sl. Nastojali smo stvarati veće zajedništvo između onih koji su neokatekumeni i onih koji to nisu, zatim između starijih i mlađih generacija… Puno se do danas promijenilo. Starije generacije odumiru, mlađe donose nešto novo, ali bitno je da ustrajemo na tome putu, da nosimo i živimo evanđelje te ga pronosimo u svijetu oko nas“.

U 14 godina aktivne biskupske službe mons. Milovan je bio prisutan na raznim biskupijskim i župnim slavljima gdje su ga ljudi radosno dočekivali kako onda, tako i danas. „Nas biskupe koji smo došli direktno iz pastorala valjda prati to da imamo u sebi taj osjećaj za narod i da nam je drago biti s narodom. Nastojim biti ne samo s oltara pred narodom, nego i nakon mise, njegovati zajedništvo. Veseli me kada mogu doći na razna slavlja i na razna događanja po biskupiji. I kako je ljudima drago vidjeti biskupa povremeno, tako je i meni drago kada odem u narod, a ne da sam izoliran sam u svojim sferama“.

Lik bl. Miroslava Bulešića obilježio je obitelj Milovan, a mons. Milovan pokrenuo je biskupijski proces za Bulešićevu beatifikaciju te doživio veličanstveno slavlje u pulskoj Areni 2013. godine kada je ovaj mučenik za vjeru uzdignut na čast oltara. „Bulešićev duhovni dnevnik, pun njegovih razmišljanja, uvijek mi je jako poticajan kada ga čitam. S jedne strane čovjek mu se mora diviti na njegovoj hrabrosti i zrelosti. Baš sam s pokojnim bratom Vjekoslavom, koji je svoje zadnje godine života potpuno posvetio radu na Bulešićevoj kauzi i bio je s njegovim likom još više upoznat, razgovarao o tome kako je mladi svećenik Bulešić bio tako zreo čovjek u tim godinama. Za svećenika je bio ređen s 23 godine, a godine do njegove mučeničke smrti koju je podnio u 27. godini života bile su obilježene ratnim nedaćama. Znao je tako zrele odluke donositi poput one kada je izjavio da za bilo koju zemaljsku glupost nećemo dati glavu, ali ako treba temeljne vrijednosti vjere braniti spremni smo dati i glavu. Uvijek mi je nadahnuće“.

Uz proslavu 25. obljetnice biskupskog ređenje umirovljeni porečki i pulski biskup poželio je Biskupiji da ustraje na putu Božjem, na putu Isusa Krista, da čuva zajedništvo, te da uskoro dobije novoga biskupa. „Ono što je u ovom trenutnu Crkve temeljno je navještaj evanđelja. Na to nas stalno podsjeća i papa Franjo, jer svijet se otuđuje od duhovnih vrijednosti i zaboravlja Boga. Crkva ima poslanje naviještati evanđelje, Isusa Krista koji je uvijek izazov za čovjeka i za kime ljudsko srce teži. Možda čovjek doživljava otpor jer mu Krist izgleda prezahtjevno. Potrebno je naviještati Isusa Krista na novi način i novom snagom, onako kako je to prikladno novim generacijama. Krist može biti i jeste najprivlačniji, ali ga tako treba nastojati približiti današnjem čovjeku“.

Premda ističe da nema hobija mons. Milovan ističe da rado odlazi na selo brati šparoge te se tako u prirodi zabavi i odmori. Također rado odlazi u šetnje i na izlete kako bi se upoznao s lijepim istarskim lokalitetima. Zaključno sve podsjeća na duhovnu poruku pape emeritusa Benedikta XVI. u kojoj poziva da ustrajemo u vjeri.